PRVI PUT U HRVATSKOJ

Čini se da žena gubi razum, no zapravo je suprug uvjerava da je poludjela... znate li gdje se prvi put pojavila tema gaslightinga?

Teatar Aplauz, predstava Plinsko svjetlo: Marko Juraga, Lovro Juraga, Slavko Juraga, Laura Čerina, Ana Vučak Veljača, Ronald Žlabur

 Vedran Peteh/Cropix
‘Plinsko svjetlo‘ Iako klasik poznat i po filmskoj adaptaciji s Ingrid Bergman u naslovnoj ulozi, tekst je dosad neizveden u Hrvatskoj

Nekad ste možda naišli na engleski termin "gaslighting", koji se prema definiciji Cambridgeova rječnika odnosi na "prevaru ili kontrolu osobe uvjeravanjem nje da su njena sjećanja ili vjerovanja o nečemu kriva, posebice sugeriranjem da bi osoba mogla biti mentalno bolesna". No koje je podrijetlo toga, čini se, poprilično zastupljenog i korištenog pojma? Spominje se, naime, u psihološkom trileru "Gaslight" iz 1944. godine, filmskom debiju Angele Lansbury. Iako se isprva čini da protagonistica Paula Alquist Anton (Ingrid Bergman) gubi razum, kasnije otkrijemo da ju je vlastiti suprug, zločinac Gregory, uvjeravao da je poludjela kako bi diskreditirao njene opservacije, od kojih se jedna odnosi na naizgled neobjašnjivu prigušenost plinskog svjetla u njegovoj odsutnosti.

Film je to redatelja Georgea Cukora temeljen na drami engleskog dramaturga Patricka Hamiltona "Gas Light" iz 1938. godine, koja je u Hrvatskoj premijerno izvedena 9. i 10. lipnja na sceni Crnog mačka.

Iznimno popularnu dramu, originalno izvedenu u Londonu krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, hrvatskoj publici prvi donose Aplauz teatar i redatelj Marko Juraga.

Ovaj viktorijanski triler koji tematizira fenomen "gaslightinga" u muško-ženskim odnosima u komornom su prostoru Crnog mačka iznijeli glumci Ana Vučak Veljača, Laura Čerina, Ronald Žlabur i Slavko Juraga, koji sada najavljuju i nadolazeće izvedbe predstave "Plinsko svjetlo" predviđene za 16. i 18. lipnja.

Povodom najavljenih izvedbi o procesu stvaranja predstave progovorili su redatelj Marko Juraga, glavni glumci Ana Vučak Veljača i Ronald Žlabur, glumci Slavko Juraga, Laura Čerina te Lovro Juraga, koji je ovoga puta obnašao funkciju producenta, kostimografkinja Mirna Mihoković i dramaturginja Dina Vukelić, koja objašnjava kako je došlo do realizacije predstave te suradnje s redateljem Juragom.

image
Vedran Peteh/Cropix

Viktorijanski triler

"Nakon uspješne suradnje s Markom Juragom i Aplauz teatrom na ‘Koncertnim čitanjima‘ te nakon premijere ‘Predstave koju želimo gledati‘ redateljice Rajne Racz u Crnom mačku, predložila sam Marku Juragi tekst ‘Plinsko svjetlo‘, koji mi se činio idealnim izborom za komornu scenu Crnog mačka. Iako klasik poznat i po filmskoj adaptaciji s Ingrid Bergman u naslovnoj ulozi, tekst je dosad neizveden u Hrvatskoj, a pritom je i danas relevantan zbog teme gaslightinga, odnosno psihološke manipulacije i sluđivanja druge osobe. Atraktivan je i zbog žanra koji se rijetko postavlja na scenu. Naime, riječ je o viktorijanskom trileru koji, bez obzira na vremensku i prostornu izmještenost, nevjerojatno korespondira s današnjim vremenom te otvara problematiku muško-ženskih odnosa u kojima se pojavljuje spomenuti oblik manipulacije, nažalost prečesto prisutan i danas", priča dramaturginja te otkriva kako je izgledao rad na predstavi:

"Proces rada bio je intenzivan i uzbudljiv, uključivao je mnogo razgovora te detaljnu analizu teksta i rada na njemu s ciljem prilagodbe uvjetima ovog specifičnog prostora. Kako je riječ o jednoj čvrstoj glumačkoj predstavi koja se izvodi u intimnom okruženju, mnogo smo se bavili psihološkim nijansama slojevitih, sjajno napisanih karaktera. Marko Juraga u svojoj je režiji potencirao kvalitete ovog teksta, a glumci su se bacili naglavačke u svoje zahtjevne uloge, istražujući ih do najsitnijih detalja. Netipičan suvremeni klupski prostor u spoju sa suptilnim obilježjima perioda i kostimima Mirne Mihoković omogućio je kreaciju jedne promišljene estetike koja je podupirala glumačku igru, a meni kao dramaturginji takav je proces bio iznimno koristan jer sam, zajedno sa svima, zaronila duboko u tekstualni materijal koji je u odnosu na prostor i vrijeme neprestano otvarao nove izazove, ali i zanimljiva, neočekivana rješenja. Smatram da je ova predstava, kao i cijeli program Aplauz teatra u Crnom mačku, važan događaj na nezavisnoj sceni, koji će privući novu publiku i ukazati na ozbiljan rad umjetnika u izvaninstitucionalnom kontekstu. Ovaj prostor nudi golem potencijal za nova promišljanja kazališta u kojemu je fizička blizina izvođača i publike faktor snažnijeg, intenzivnijeg doživljaja kako samih izvođača tako i publike pred kojom se izvođači u potpunosti ogoljavaju."

Kako je započeo njegov odnos s Hamiltonovim tekstom prisjeća se i redatelj Marko Juraga. Od trenutka kada je od dramaturginje Dine Vukelić dobio tekst na čitanje, znao je, kaže, da taj komad pruža i više od dobre predstave.

"On Aplauz teatru dopušta da svoju scenu u Crnom mačku iskoristi na potpuno drugačiji način. Triler se u tom prostoru može toliko približiti publici da se ona od njega neće moći odmaknuti. Ni fizički, ni duhovno, ni psihički", tvrdi redatelj, koji kaže da će razgovor o budućnosti predstave uslijediti nakon dviju repriza.

"Vjerujem da će biti puno repriza jer mi se, prema reakcijama gledatelja prvih izvedbi, čini da smo svi odradili dobar posao. Ponosni smo na to", kaže.

image
Vedran Peteh/Cropix

Zadovoljna publika

Svoj obol predstavi dao je i redateljev brat, mladi glumac Lovro Juraga, koji se prvi put okušao i u ulozi producenta, koju je okarakterizirao kao vrlo stresnu.

"Ne bih to ponavljao. Vjerojatno ću u obiteljskom kontekstu morati, neću imati izbora", kaže sa smiješkom, "ali da bih se odvažio negdje drugdje, ne bih. Moram se posvetiti svom glumačkom poslu."

Iako mu posao producenta nije sjeo do kraja, iskustvo stvaranja predstave bilo mu je veoma ugodno.

"Proces je tekao glatko i u lijepoj obiteljskoj atmosferi. Meni je bio gušt surađivati s bratom, s kojim se oduvijek dobro slažem. Naravno, postoje tu neke začkoljice i prepreke, ali ih u ovome procesu nije bilo. Također mi je bilo jako drago gledati tatu na sceni, on je fantastičan glumac te je radio s nekima od meni najdražih glumaca. Mislim, naravno na Anu i Ronija koji su svoj posao odradili na zavidnoj razini. A tu je i kolegica Laura Čerina koju cijenim i poštujem te s kojom, od našeg upisa na Akademiju, volim surađivati. Drago mi je da se krenula razvijati u profesionalnom smislu", veli Lovro Juraga te ističe da mu je ovo jedna od najdražih predstava koje su napravili u Aplauz teatru te naglašava da vjeruje da će igrati još dugo.

image

Lovro i Marko Juraga

Vedran Peteh/Cropix

Dobru budućnost predstavi predviđa i Lovrin otac Slavko.

"Mislim da bi predstava mogla biti bogata i zanimljiva. Vidjeli smo u ove dvije izvedbe da je publika više nego zadovoljna i da intenzivno doživljava predstavu. Ako nađemo još neke potencijalne prostore u Zagrebu ili izvan Zagreba, ona bi mogla imati lijepi život", mišljenja je Slavko Juraga, koji proces rada na predstavi doživljava dvojako. Koliko ležeran toliko je bio i napet, priznaje objašnjavajući da drama obrađuje vrlo osjetljive psihološke situacije i vrlo napete međuljudske odnose.

"Znajući da će to biti u neposrednoj blizini gledatelja, na metar do metar i pol, i da će oni svjedočiti svakom, i najmanjem titraju na licu, trebalo se tome potpuno posvetiti. To je zahtijevalo jedan drugačiji pristup rješavanju kazališnih problema i mislim da smo svi to odradili s velikom posvećenošću i velikom željom da publika doživi našu predstavu na najbolji mogući način. Osim toga, prostor Crnog mačka nam je zadao neka rješenja u koja smo se morali ukalupiti, no ona su doprinijela atmosferi i komunikativnosti predstave. Predstava ‘Plinsko svjetlo‘ u Crnom mačku je jedinstveni doživljaj", uvjeren je Juraga, koji je progovorio i o kolegama s kojima dijeli scenu.

"S Anom Vučak sam se sreo kad je još bila studentica. Ona i njene kolegice su nam pomogle u predstavi ‘Banket blitvanski‘ Mladena Vukića i odonda sam čekao dosta godina da dobijem priliku i ugodno sam iznenađen koliko je narasla i koliko je posvećena i slojevito bogata glumica. A Lauru gledam od njenih prvih ispita i svjedočio sam njezinom velikom napretku pa sam bio veoma zadovoljan kad je Marko rekao da bi volio da ona sudjeluje u ovoj predstavi. Također, Ronalda pratim od njegovih prvih kazališnih dana, uživam u njegovoj glumi i veselilo me da ćemo raditi nešto malo drugačije od onoga što inače radimo u svojim kazalištima", priča.

image

Laura Čerina, Ronald Žlabur, Ana Vučak Veljača, Slavko Juraga

Vedran Peteh/Cropix

Bella, Nancy i Jack

A kakva su iskustva spomenutih glumaca koji utjelovljuju lica iz Hamiltonove drame - Bellu, Nancy i Jacka?

"Proces je trajao otprilike dva mjeseca, od prvih čitanja, šireg upoznavanja s materijalom, glumačkog istraživanja, otkrivanja mogućnosti prostora pa do premijere. Moram reći da je bilo izuzetno ugodno raditi s ovom ekipom; od redatelja Marka Jurage i dramaturginje Dine Vukelić do fantastičnih glumačkih partnera Ronalda Žlabura, Slavka Jurage i Laure Čerine. U ovaj smo mali ansambl došli iz tri različita zagrebačka ansambla, a jedna je kolegica upravo diplomirala. Kako nismo još imali priliku zajedno raditi, dogodila se jedna nova, zanimljiva energija, što je bilo inspirativno za rad. Rad na nezavisnoj sceni sam po sebi se razlikuje od rada u instituciji, zbog uvjeta u kojima se radi, koji su teži i naporniji, no često upravo to donese i neke benefite po pitanju zajedništva i angažiranosti", priča glavna glumica Ana Vučak Veljača.

Da je stvaralački proces bio ugodan potvrđuje i njena kolegica Laura Čerina, koja atmosferu, od čitaćih proba do izvedbi, opisuje kao prijateljsku, a rad na svom prvom projektu na nezavisnoj sceni upravo s ovom ekipom pravim zadovoljstvom.

"U početku je proces rada bio prvenstveno ispunjen zajedničkim promišljanjima o tekstu; što je on značio u vrijeme svoga nastanka, što znači i govori sada, što mi želimo time ispričati, na koji ga način želimo predstaviti publici kako bi istodobno bio dalek u vremenu u kojem je nastao i blizak, suvremen, svakodnevan", objašnjava glavni glumac Ronald Žlabur te dodaje:

"U daljnjem procesu rada na ulogama istraživali smo taj nezdravi odnos između muža i žene pokušavajući ne staviti sve karte odmah na stol, nego, baš kao u jednom trileru, polako otkrivati sve nijanse odnosa i sve mračniju stranu, kako lika zlostavljača tako i samih njegovih djela, kao i svih strahova i sumnji žrtve koja, za razliku od velikog broja sličnih slučajeva u stvarnom životu, pronalazi izlaz".

image

Laura Čerina, Ana Vučak Veljača

Vedran Peteh/Cropix
image

Ana Vučak Veljača, Ronald Žlabur

Vedran Peteh/Cropix

U Crnom mačku

Kako zbog svojih specifičnosti prostor u drami predstavlja važan faktor, Vučak Veljača, Čerina i Žlabur podijelili su i svoje viđenje o njegovu utjecaju na glumačku izvedbu, ali i doživljaj publike.

"Igrati u netipičnom kazališnom prostoru uvijek je izazovno i drugačije. Ovdje je još dodatni moment što vrlo težak tekst igramo stvarno na metar od publike, sve se vidi i ne možeš se sakriti. Meni kao glumici to daje jednu posebnu draž, a vjerujem da i publici pruža jedan drugačiji i zanimljivi doživljaj. Naša predstava nekako se uvukla, uklopila i saživjela s postojećim stanjem u prostoru i bez velikih scenografskih intervencija stvorila naš kazališni svijet", kaže Vučak Veljača. Njen glumački partner pak otkriva da su u početku prostor uglavnom doživljavali otegotnom okolnošću. Otpočetka su, napominje, znali zašto je za predstavu odabran upravo takav prostor - zbog intime, klaustrofobičnosti, zatvorenosti, blizine publike koja doslovno ulazi na scenu i u istom je prostoru s likovima. No ipak su se, objašnjava, brinuli jer nekazališni prostor sa sobom nosi buku, nemogućnost ulaska i izlaska, tehničke nedostatke. Ipak, predstava je, zaključuje, zaživjela i sada bi je bilo teško zamisliti u nekom drugom prostoru.

image
Vedran Peteh/Cropix
image
Vedran Peteh/Cropix

"Igrati u komornom prostoru u kojem je publika tako blizu glumcu istovremeno je uzbudljivo i zastrašujuće", iskustvo je Laure Čerine, kojoj se sviđaju "neposrednost koja se time postiže te uzvišenost glumca koja je rezultat činjenice da su glumci s publikom na istoj razini".

Cijeli proces pripremanja predstave kao i svoj doživljaj uloge prostora podijelila je i kostimografkinja Mirna Mihoković, koja to razdoblje opisuje kratkim, intenzivnim te izuzetno ispunjujućim.

"U parametrima u kojima smo radili smo dali svoj maksimum i mislim da je spoj stilskog i suvremenog sjeo odlično uz intimnost i blizinu glumaca prema publici, urbani suvremeni prostor i bezvremensku tematiku", zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:34