BORIS SENKER Možda još i jesam “u funkciji” zato što nisam “na funkciji”

Najlakše ga je vidjeti iza velike hrpe papira, knjiga, ‘špalti’. Zato što je Boris Senker tamo svakodnevno, u Leksikografskom zavodu, gdje uređuje Kazališni leksikon. Taj redoviti profesor, predavač teatroloških kolegija na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prije godinu i pol otišao je u mirovinu. No, umirovila se nije njegova komediografska žica, pa taj član nekadašnjeg slavnog trojca Senker - Škrabe - Mujičić, s kojima je napisao dvadesetak tekstova za kazalište, komedije piše i dalje. Akademik Senker napisao je i brojne znanstvene knjige, bio stipendist Fulbrightove zaklade, i dobio je važne hrvatske nagrade.

Vidjela sam vas na premijeri ‘Črne mati zemle’. Svidjelo vam se?

- Bolje reći da predstava čovjeka potrese. Teška je, mračna, ali nabijena emocijama. Vrijedi vidjeti je. Sjajna je adaptacija, pa odlični glumci, počevši od Pezdirca i Ćosića u glavnim ulogama. Ponavljamo često da ZeKaeM ima jedan od najboljih, svakako najujednačeniji ansambl u Hrvatskoj, pa je to i očekivano.

‘Ljudi od voska’ Mate Matišića, u zagrebačkom HNK, nedavno su dobro raspuhali i javnost i kazališne kuloare jakom referencom na stvarne događaje: Matišićevo usvajanje djevojčica Krste Papića, i lik njihove majke u drami.

- Mate Matišić znao je da se upušta u neizvjesnu avanturu kad je odlučio iznijeti na pozornicu priče koje imaju uporište u njegovoj autobiografiji. Ali on u tekstu, u drugom dijelu, izravno pokazuje da i Viktor, njegov dvojnik u drami, ne donosi ni sebe ni ljude oko sebe takvima kakvi ‘stvarno’ jesu, nego izmišlja ‘mogući svijet’, u kojemu je sve predimenzionirano. Pružio je ključ za razumijevanje, a mnogi se pretvaraju da ga ne vide…

Dobro, ali sličnost sa stvarnim događajima je velika, pa je i to nemoguće previdjeti.

- Nisam čitatelj ženskih časopisa... Za posvajanje djevojčica sam znao, ali što se o majci djevojčica pisalo - nisam, pa sam predstavu gledao nepreparirane svijesti. Ključno pitanje - što li će djevojčice reći ako i kad saznaju… Iskreno vjerujem da će one uz poočima i pomajku znati postaviti prava pitanja i s njima doći do odgovora na ta pitanja, i da će sve dvojbe razriješiti bolje nego što ih javnost, hineći veliku brigu za njih, ‘razrješava’. Licemjerno. Potkopavanje povjerenja između Matišića i curica stoga prilično je prljava rabota.

Uz uspješne ‘Tri zime’ Tene Štivičić, pa je slavni tenor Tomislav Mužek angažiran u HNK… Čini li vam se da se neka energija vraća u hrvatsko kazalište?

- Imam dojam da se vraća. Nešto se događa, i to baš na tekstovima suvremenih domaćih dramatičara. Podsjeća me to na kraj 60-ih i cijele 70-te: Šnajder, Bakmaz, Jelačić-Bužimski, Šembera, nešto stariji Brešan, ali se njegov ‘Hamlet u Mrduši Donjoj’ tek tad praizvodi… Tad smo se i mi pojavili, ‘trolist’ Mujičić - Senker - Škrabe. Marija Grgičević proglasila je našu generaciju mladim lavovima hrvatske Talije. Čini se da ponovno dolaze neki mladi lavovi. i lavice, kojih u našoj generaciji nije bilo.

U vrijeme kad ste bili tako uspješni u komedijama, jedan vas je kolega s faksa pitao - tko je vama onaj Senker, što piše komedije? Odgovorili ste mu, ‘To sam si ja’, ali ste shvatili da ste time izgubili dio njegova respekta… Otkud taj zazor prema kreativnom činu?

- Mislim, dio predrasuda iz starih vremena, kad si bio ili znanstvenik, i bavio se uglavnom pokojnicima, ili umjetnik, a biti i jedno i drugo nije bilo dolično. Iako su na jugoslavistici već predavali Jure Kaštelan, Nikola Milićević, Josip Pupačić, pa Ivan Slamnig na komparativnoj… Hajde, možda su još pjesnici prolazili, ali humor je bio manje vrijedan. Ne samo na fakultetu. I Tahiru je jedan stariji kolega u Vjesniku prigovorio: ‘A je li bogati, Mujičiću, to vi pišete one skečeve?’

Što je vama komedija?

- Netko nam je na komparativnoj, Sveto Petrović ili Slamnig, rekao da o humoru najdosadnije govore humoristi, recimo Slavko Kolar… Uozbilje se, kao da se opravdavaju, dokazuju vlastitu pamet, dubinu misli. Komedija je ljekovita. Ako se čovjek ne uspije nasmijati kad mu je najteže, u velikoj je opasnosti.

Zadnju ste dramu napisali prije šest, sedam godina…

- Ne, zadnju sam napisao nedavno, za kazalište u Požegi, izvedena je u veljači, ali je uspjela proći ispod medijskih radara. Naslov je ‘Floromanija’, o domaćici, igra je divno Barbara Rocco, koja postane zvijezda YouTubea… Malo smo mislili na film o pjevačici-amaterki ‘Neslavno slavna Florence’, s Meryl Streep, na užas njenih izvedbi, kič i stravu njenih kostima, malo na Susan Boyle…

Okruženi ste papirima, knjigama, ‘špaltama’… za Kazališni leksikon?

- Dugo ga pripremamo. Počeli smo zajedno još pokojni Nikola Batušić i ja, doduše u početku nije bilo niti redakcije, tek prije nekoliko godina oformila se omanja redakcija... Dobra, ali premala za količinu građe. Narastao je Leksikon, i brojem jedinica i opsegom, a sad je nakana da s primjernim dijelom završenih članaka idemo na Internet.

Najbolja moguća odluka.

- Jednog dana će svakako biti tiskan, u dva toma, nadam se, ali prije toga dobro je da dijelovi postanu dostupni pa i podložni promjeni, dopunama. Leksikon na Internetu je živ, raste. Osim toga, više od deset tisuća ljudi dnevno klikne na neki članak na stranicama Zavoda, a to zbilja opravdava ustrajavanje na ovom poslu.

Biste li rado bili glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda?

- I mene je netko, kao kuglicu, ubacio u ‘bubanj’ u kojem ih sad nekolicina poskakuje, i iz kojega će ruka vlasti jednoga dana ipak morati izvući samo jednu. Dosad me, a protekli su već mjeseci da se sva to razvlači i da Vlada odugovlači s imenovanjem, nitko nije pitao bih li htio, mogao, želio to biti.

Navodno zato što ste sasvim nestranački čovjek. Nijedna stranka ne stoji iza vas.

- Sve je moguće. A imam ja i godina.

Bilo je i starijih.

- Sedamdeset je sasvim pristojan broj godina da privodite stvari kraju, a ne da počinjete.

Kako se kaže, sjajno se držite.

- Hvala. Možda još i jesam ‘u funkciji’ zato što nisam ‘na funkciji’.

Ne biste imali ništa protiv tog mjesta?

- To jest ponuda koju ne odbijate bez razmišljanja i razgovora i bez vrlo jakih razloga.

Što vas najviše tu privlači?

- Uz fakultet, Leks mi je druga, jednako važna institucija. Od 1985., otkad sam počeo surađivati na Krležijani, stalno ovdje nešto radim. Bio sam urednik dviju edicija, uredio Bibliografiju kazališta, sad uređujem Kazališni leksikon.

A i prethodnici nisu takvi da se ne bih rado našli među njima… Barem neki.

- Svakome je sigurno ugodno biti u nizu koji počinje Krležom, a završava, zasad, Vujićem.

Već ste pet godina i akademik. I… kako vam je u HAZU?

- Dobro je… Ono što radim kao član je organizacija Dana Hvarskoga kazališta.

HAZU se obično doživljava kao mjesto na kojem ljudi koji se nisu libili reći nešto kritički o HDZ-u, i desnici uopće, zauvijek od toga odustaju.

- Mislim da nije… Akademija je sastavljena od ljudi prilično različitih nazora.

Slabo se to vidi. Da je predsjednik neki smušeni povjesničar, ne bih se čudila, ali čak i svjetski priznati žljezdoznalci, poput aktualnog predsjednika HAZU, ne mogu se, recimo, ograditi od NDH, a da se o istom trošku ne ograde i od ‘drugih totalitarnih režima’. Čemu to?

- Ne mislite li da bi to možda moglo biti i zbog toga što smo se od NDH, koja je postojala četiri godine, i protiv koje su i Hrvati ratovali, počeli i nismo prestali zdušno ograđivati dvije godine prije mog rođenja, a netom smo prokomentirali moju dob, a od ‘drugih totalitarnih režima’, koji su preživjeli četiri i pol desetljeća, ograđujemo se ipak malo kraće i s malo manje poleta? Tema je to za dulji razgovor. Nego, Akademija ne može djelovati kao jednodušna zajednica. Ne možete više od sto ljudi s gotovo svih područja znanosti i umjetnosti tretirati kao cjelinu. Ja se, recimo, ne mogu upuštati ni u kakve rasprave koje će voditi glazbenici… niti to ima smisla.

Hoće li se Akademija dati svoj sud o propasti Agrokora koja trenutno tragično potresa Hrvatsku?

- Vjerujem da će to, na nekom okruglom stolu, tribini, raspravi, učiniti oni koji to znaju i mogu. To je posao znanstvenog vijeća za određeno područje, a ne, uza sve dužno poštovanje, slikara, kipara, skladatelja, jezikoslovaca ili matematičara, čak ni svjetski poznatih…

Sve ljudi u respektabilnim godinama. Kako, kao građanin, da vas ne guramo u područje koje nije vaše, doživljavate ekonomsku situaciju u kojoj se trenutačno našla Hrvatska, ogromni dug ruskim bankama?

- Da, uglavnom nismo bili svjesni koliko je sve nestabilno, prenapuhano, prezaduženo… crno. Firme se zadužuju da bi platile stare dugove, i tonu sve dublje. Ljudi postaju beskućnici zato što su ostali bez posla, a živjeli su na kredit. Većina toga golemog javnog duga, kako mi je netko upućeniji rekao, ipak je rezultat poslovanja samo nekoliko najvećih firmi u Hrvatskoj.

Nekako sam pomislila na to koliko ruski bogataši vole, i cijene, Jadran. Čak više nego mi.

- Vidi se, jako rado kupuju.

Da, dosad su morali kupovati. Ja sam baš nekako usplahirena.

- Mnogi su priželjkivali Todoriću propast, misleći da on može osobno propasti, a da sve drugo opstane i opet postane ‘narodno’. Očito nije tako. Ljudi jesu zabrinuti, a kao čovjek koji ulazi u Konzum vidim da nekih artikala koje sam navikao kupovati, više nema…

Nema čega?

- Uzimao sam Podravkin Cornflakes. E, sad ga već dva, tri tjedna nema. Drugih ima, ali tog mog nema. Franckove kave još ima, Kraševih čokolada još ima… Zaboravili smo pomalo na vrijeme osamdesetih, kad su police bile prazne, ili napunjene totalnim nepotrepštinama, a sve što je bilo životno važno - dječja hrana, pasta za zube, toalet papir, deterdžent, kava - planulo bi istog trena.

Rođeni ste u Zagrebu, djetinjstvo proveli u Šestinama.

- Vrlo blizu Kulmerova dvorca, kojega tada nije bilo. Zapalili ga ustaše, cigle raznijeli Šestinčani…

Tko su Senkeri?

- Senkeri su - svi koji postojimo u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji - potomci moga pradjeda, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je proradila pruga Graz - Maribor - Celje - Zidani Most, prema Trstu, došao poslom odnekud iz Monarhije u Celje. Vjerojatno iz Moravske, možda iz Poljske, svakako iz Srednje Europe. Prezime, ako jest njemačko, ako ga čitate Zenker, znači kopač u jami, rudar, onaj koji duboko kopa. Malo je ljudi toga prezimena uopće. Majčini su pak iz Gline, Lasići. A zbilja sam se iznenadio, kad sam prvi put bio u Beču, prije 40-ak godina, i odmah dohvatio telefonski imenik. Nadao sam se mnogim Senkerima, a kad ono, jedan jedini! A Jovanovića - sedam stupaca, od Arsenija do Zivke. Bilo mi je k’o doma.

A… teško je duboko kopati.

- Pradjed je imao nekoliko sinova, a dvojica su u potrazi za poslom početkom 20-ih doselili u Zagreb. Obojica su imali vojno dočasničko obrazovanje, djed mi je bio topnik na Arpadu, u Puli, za vrijeme Prvoga rata, a njegov brat na Soči. Djed se u Zagrebu zaposlio u Titanitu, češkoj firmi koja je dobila koncesiju na 10 godina da Kraljevinu SHS opskrbljuje rudarskim eksplozivom. Otac, rođen još u Celju, školovao se u Zagrebu, završio studij medicine, i 1955. dobio posao u Puli, tada gradu duhova, a bez duše, koji su kao rezultat optiranja za Italiju napustili liječnici, pravnici, profesori… Uvjeti su bili, naravno, odlični. Dobio je stan, specijalizirao epidemiologiju, a poslije proveo 11 godina u Gani, neko vrijeme radeći i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

Jeste li i vi bili?

- Jesam, preko ljetnih praznika. Prvi put 1962.

Zvuči nevjerojatno. Kako je bilo?

- Siromašno, ali ne od početka neovisnosti. Britanci su im ostavili posve dobru infrastrukturu - željeznice, aerodrome, luke, asfaltirane ceste, naravno, radi eksploatacije ruda, drva, kakaovca - a poslije se živjelo uglavnom od izvoza kakaovca. Tad sam prvi put pio Coca-Colu, Fantu, vidio na okupu tri robne kuće u Acri. Međutim, uslijedili su vojni udari, procvali korupcija i nepotizam, cijena kakaovca pala, a zemlja propala. A nekoć se zvala Zlatna Obala.

A vaš otac u svemu tome?

- Različito. Dok je bio u Ministarstvu zdravlja, glavni epidemiolog u Gani, vrlo dobro. Poslije je bio bolnički liječnik na sjeveru, u Gambagi, tamo sam bio 1968. Bolnica bez struje, bez vodovoda, zapravo malo naselje kućica od zemlje, gdje su bolesnici ležali na hasuri, bez kreveta. i jedna ambulanta, koja je imala svoj agregat. Pacijenti su uglavnom imali bolest spavanja. U embrionalnom položaju bi ležali, obitelji dolazile, kuhale na otvorenom, njegovale ih… Otac je bio jedini liječnik, rješavao što je mogao, a teže slučajeve vozio u 50-ak kilometara udaljenu misijsku bolnicu, gdje su bili bolji uvjeti. I on je prebolio, jedva, tešku malariju. Cerebralnu. Iz neopreza, zaboravio uzeti preventivnu tabletu.

Kad ste napisali prvu dramu?

- Počeo sam nešto piskarati još kao student, a u veljači ove godine bila je 45. obljetnica našeg trojca… 1971. smo pisali, a 1972. izveli prvu stvar, igrokaz za djecu.

Sedamdesetih i osamdesetih bili ste zvijezde!

- Ma, nismo mi bili zvijezde, glumci su bili …

Ne znam. Senker - Škrabe - Mujičičić [Je l’ to namjerno...ičičić, a ne...ičić? Mislim da je, pa nisam leksikografski uredovao.] kad sam počela 1979. živjeti u Zagrebu, meni je to odzvanjalo u glavi kao neki stih, prije nego što sam doznala što uopće znači.

- Pokušao sam se 1970. upisati na kazališnu režiju, ali nisam uspio, a nisam zapravo ni po čemu zaslužio biti primljen… pad nije bio katastrofa, stizale su već najave da bih mogao postati asistent na komparativnoj, ali svejedno me ‘strefilo’. Odvažio sam se navratiti Nikoli Batušiću, tada asistentu, i pitati ga zašto nisam prošao. Rekao mi je da mi je rad bio ‘bljedunjav’, a i ja sam bio svjestan toga: bio sam prelijen za pravu pripremu. Savjetovao mi je da se bolje uputim u kazalište, pa sam se pridružio Ninu i Tahiru, s kojima sam se znao s komparativne, i koji su već nešto radili.

Pa kad vas je onda kazalište zapravo primilo?

- Počeli smo u današnjoj Trešnji, i tu me zbilja uhvatilo. Dolazili smo kasno navečer probati našega ‘Svebora’, a prije nas je bila predstava kratkovjeke večernje scene - Ladislav Vindakijević je režirao ‘Adama i Evu’ - i tad sam prvi put udahnuo prašinu, miris znoja, osjetio scenu… i zarazi vas to. Jedno je vuklo drugo. Slijedili su ‘Vitezovi’ u ZeKaeMu, pa ‘O’kaj’…

To vas je lansiralo.

- Je, spletom okolnosti. Počeli smo taj ‘kajbojski’ igrokaz pisati za svoju studentsku družinu, no, ona se raspala, a Vlado Štefančić došao do teksta… Premijera je bila u podne, matineja, jer se mislilo da će to biti predstava za djecu, ali postala je pravi obiteljski hit.

Niste više pokušavali na Akademiji?

- Ne. A mislim da ne bih ni bio dobar redatelj. Nisam ‘quick’. Kad glumac traži reakciju, vi mu je morate isti čas pružiti, a ne mu poslije telefonirati - čuj, stari, nije mi odmah sinulo…