IZBOR TOMISLAVA ČADEŽA

IZBOR TOMISLAVA ČADEŽA Nikad više predstava, nikad toliko gledatelja. Interes za kazalištem naprosto buja. Ovo su bile najbolje predstave u 2017.!

Protekla je kalendarska godina potvrdila da je kazalište u modi. Zapravo, nikad u našoj kulturnoj povijesti nije bilo toliko predstava i toliko gledatelja. Kao da su pametni telefoni pojeli većinu koncentracije narodu, osobito mladima, pa im se kazalište nametnulo kao primamljiva oaza za sat ili dva opipljiva maštanja u kontinuitetu, a da te nitko ne prekida i da ne moraš odgovarati na poruke i pozive.

Duh vremena takav je da ljudi žude za konkretnim događanjem uživo, gdje je medij čovjek a ne ekran. A kazalište jest to osjetilo. Interes za teatrom buja i zato što ulaznice nisu preskupe (premda i njima cijena raste), a produkcija je u prosjeku kvalitetna. Naime, naši javni, državni, županijski i gradski teatri, kao i privatna, nezavisna kazališta, primaju solidnu javnu novčanu potporu, a uglavnom su u rukama stručnih ljudi. Optimistično bi se moglo zaključiti da je hrvatski teatar, osobito zagrebački, danas najvažniji element našega kulturnog identiteta.

Javni teatri, dakle, nisu komercijalna poduzeća, ali nisu ni odvojeni od tržišta. Od ulaznica i sponzora financiraju se programi, a i stječe ili gubi medijska pozornost.

Nikad se, dakle, u našoj kulturnoj povijesti nije dogodilo da je desetak dramskih predstava u Zagrebu stalno rasprodano. Prednjači zagrebački HNK s čak tri predstave za koje se ulaznice moraju rezervirati tjednima unaprijed: “Tri zime”, “Ljudi od voska” i “Tko pjeva zlo ne misli”. A i ostali teatri u gradu imaju barem jedan takav hit. Renesansu su doživjela i dječja kazališta, a protekle se godine posebno istakla zagrebačka Trešnja.

Najbolje velike predstave

1. “Ivanov”

Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb

Isprva nisam shvaćao kvalitetu ove predstave. Odbijala me donekle svojom hladnom shematičnošću. Kao da sam više gledao nevidljive skele s kojih je eventualno uobličena nego njezin učinak. Glumci su se u međuvremenu snašli, a i gostovanje u Petrogradu, gdje su uspjeli pred publikom od koje nema zahtjevnije, u gradu gdje je Ivanov zapravo praizveden, dalo im je sigurnost. Eimuntas Nekrošius među najcjenjenijim je redateljima u Europi, od onih što dolaze s Baltika. Ovdje je naslovnu ulogu povjerio Bojanu Navojcu, koji je kreirao nestabilno-stabilan lik i arhetipskog i slabog muškarca istodobno, modernog lika, ali s patinom arhetipskog heroja.

U središtu zbivanja je pitanje duše i osjećaj beznađa koji označava i naš duh vremena jednako kao što je bio aktualan u doba Čehova. Odnosno, pitanja o smislu života, o tome tko smo, zašto i kako živimo, koja danas, čini se, više nitko ne postavlja.

2. “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” Gavella, Zagreb

Ova me je predstava, premijerno izvedena u rujnu, najviše privukla zato što je oslobodila golemu a redovito zapretanu glumačku energiju Gavellina ansambla. Redatelj Paolo Magelli oslobodio je glumce da, eto, pokažu svu uzaludnu nervozu naše svakodnevice, na temelju jednoga ne toliko kvalitetnog scenarija, dramskog teksta suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata.

Tekst je, međutim, doživio sretan susret s redateljem Paolom Magellijem i dramaturginjom Željkom Udovičić, pa i kompozitorom Ljupčom Konstantinovom, koji je unio u zbivanje tonove vedre ironije. Smjestili su ga uvjerljivo u domaći kontekst, gdje se o ljubavi ne govori ništa što se ne mora, a seksu još manje, pa je ovakav “razuzdan” scenski kolaž koliko provokativan, toliko i poučan. Najbolje uloge su dale Barbara Nola, Jelena Miholjević, Nataša Janjić, a za njima i mlada Tena Nemet Brankov. Kad je muški dio ansambla posrijedi, briljiraju Ranko Zidarić, Janko Rakoš i Enes Vejzović.

3. “Ustav Republike Hrvatske”

Kerempuh, Zagreb

Ove su godine hrvatski dramatičari bili hit kao i lani, a prije svega Mate Matišić, čiji je dramski triptih “Ljudi od voska” zagrebački HNK ipak praizveo potkraj 2016. pa ne ulazi u ovogodišnju konkurenciju. Uspješni su, dakle, bili i Šovagović, i Miro Gavran, i Tomislav Zajec i Hrvoje Ivanković, a najviše je u konkretnu satiru uronio Ante Tomić napisavši “Ustav Republike Hrvatske”, koji je u praizveden u veljači u režiji Vinka Brešana. U toj predstavi najplastičnije glumi Borko Perić, domaćeg nacionalista i profesora povijesti, a komičnu jezu izaziva Damir Poljičak koji igra starog, nepokretnog i gadnog ustašu.

Predstava je dakle, koliko duhovita, toliko i mračna, a neka redateljeva zadnja misao je, eto, pesimistična. Prizori se izmjenjuju najbrže što se može, nema stanke, nema “komentiranja” i nema okolišanja.

Glavna kvaliteta predstave, a i teksta, počiva u činjenici da njezini protagonisti, premda karikirani, ipak osvanu kao ljudi, doduše nesavršeni, često i pakosni, ali ne zapravo zli.

Najbolje male predstave

1. “Tesla Anonimus”

Gavella, Zagreb

Ova humorno-filozofska drama u tri čina Filipa Šovagovića zaigrala je, u njegovoj režiji, u predvorju kazališta Gavella u svibnju. Njezin šarm počiva na nepretencioznosti i energičnoj glumačkoj akciji. Teslu začudno glumi Marko Petrić, a ističu se svi: Antonija Stanišić Šperanda, Tara Rosandić, Natalija Đorđević, Đorđe Kukuljica i Andrej Dojkić. Nedostatak joj je to što je usko vezana za periferni prostor u kojem se igra i blisku vezu s publikom, pa je rizična za gostovanja ako se igra na pozornici, a ne eto mimo nje. Fadil Abdulov Fafa svira oud (arapsku preteču gitare; oud, arapski: drvo), tužan a čist instrument, Šovagović električnu gitaru, mnogo je mikrofona, a glumice pjevaju. Osim njihove autorske, žive glazbe, čuje se cijela mala povijest popularne a tužne glazbe od Tesle do danas, od Šostakoviča do Kurta Weilla, od Billie Holiday do Bowieja. Kostimi Marite Ćopo nadahnuti su, drže se povijesne podloge, efektni su, štedljivi bojama, a predstavu izdiže i lucidna, a minimalna videoprezentacija Teslinih nepoznatih izuma iz glave Ivana Marušića Klifa.

2. “Rollercoaster”

Zagrebački plesni centar, Zagreb

U rujnu je ovom dramsko-plesnom predstavom otvorena sezona u Zagrebačkom plesnom centru. U njoj oduševljava glumica Lucija Šerbedžija, ali i dvije protagonistice iz plesne struke, Petra Valentić i Adrijana Barbarić Pevek, koje nijemim trzajima, pa i svojevrsnim akrobacijama, iskazuju neurozu vlastitu i civilizacije, uzalud pokušavajući osloboditi se čvrstog i podatnog najlona. Odlična režija Katarine Đurđević. Posrijedi je, koliko plesna, toliko i dramska igra, s mnogo fizičkih zadataka. Nije radnja, međutim, zamorna, prostor za igru prazan je, ali optimistično osvijetljen, a monolog “oslobađanja”, koji okončava tako da akterice jedne drugoj, prije svega jedinim slobodnim oružjem, zubima, trgaju taj najlon, uvod je u drugi dio zbivanja: tri žene spremaju se za prvi izlazak s muškarcem. Ivo Borić i Marko Serdarević igraju zatim te njihove mužjake, malko trbušaste, u bijelim potkošuljama “siledžijkama”, i unose u zbivanje vedrinu i humor.

3. “Prijeđanje vublike 148”

Teatar &td, Zagreb

Ova uvrnuta predstava studenta dramaturgije Ivana Penovića izvedena je dvaput u sklopu Ganz novog festivala u Zagrebu, u rujnu i prosincu. Posrijedi je, u naslovu, uvrnuta parafraza poznatog komada “Vrijeđanje publike”, iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, austrijskog pisca Petera Handkea. Izvedba nema s Handkeom gotovo nikakve veze, a sprdnja se očituje i u tome što se uz Handkeovo lice projicira na zid malene dvorane lice Michaela Hanekea, austrijskog redatelja, koji na Handkea sliči kao jaje jajetu. Uz njih dvojicu, projicira se i fotografija boce Heinekena... Šestero mlađih glumaca, Robert Budak, Matija Čigir, Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić i Pavle Vrkljan zapravo ne rade ništa suvislo. Urnebes je već kad izađu na scenu urličući majmunski, premećući se i gledajući gdje bi postavili teglu s ukrasnim biljem. Odmjeravaju se, potom, s projekcijom, drugom, na drugom zidu, koja prikazuje tobože iste situacije koje igraju uživo, ali nisu isto odjeveni, sto sitnica se ne podudara, a nedostaje i Arapin s filma. Aluzija politički nekorektna, svakako.

Najbolje predstave za djecu, ali i odrasle

1. “Zora Riđokosa i njezina banda”

Kazalište Trešnja, Zagreb

Predstava je praizvedena u ožujku, u režiji Renea Medvešeka. Posrijedi je dramatizacija istoimenog romana klasika njemačke dječje književnosti Kurta Helda, koji je prkosnu djevojčicu Zoru i njezine adolescentske prijatelje smjestio u Senj. I taj Senj i kula Nehaj u mislima je milijuna malih i velikih Nijemaca, a mi jedva da išta znamo o tome. Zora Riđokosa na hrvatskom još nije objavljena. Takvi smo, kakvi smo. Ovdje je dijelove romana prevela Hana Medvešek, preradio Dubravko Mihanović, a redatelj iznio na scenu kao maštovitu i napetu storiju, gdje jastuci postaju kokoši, i gotovo svaki predmet oživljava, a prikazani junaci uvjerljivo traju. Zoru igra Dubravka Lelas, njezina druga Branka Luka Bulović, a u ostalim su ulogama Matija Čigir, Aleksandra Naumov, Paško Vukasović, Tomislav Rališ, Daria Knez Rukavina, Radovan Ruždjak, Tvrtko Jurić, Karla Brbić, Ana Vučak, Sanja Hrenar, Jure Radnić, Silvio Mumelaš i Matija Antolić.

2. “Fantazija”

Zorin dom, Karlovac

Također u ožujku, praizvedena je “Fantazija”, petodijelna maštovita i lijepa igra s dva tuceta marioneta, koje pokreće petero školovanih glumaca lutkara. Vizualni identitet lutaka potpisuju Andrea Tich, Ria Trdin i Eric Gerini, kostimirala ih je Morana Petrović, a izradili Giulio Settimo, Robert Pavlić i Vanja Gvozdić. To je prva lutkarska predstava na velikom mostu otkako je samostalne Hrvatske. Njima upravlja petero glumaca, ujedno autora priča koje izvode: Giulio Settimo, Vanja Gvozdić, Katarina Arbanas, Nino Pavleković i Nenad Pavlović. Oni su smislili privlačnih pet epizoda za svoje ne uvijek vesele likove i njihove sudbine.

Primjerice, druga priča donosi Ukletog Holandeza i njegov brod. Potapanje broda i nadobudnog kapetana iza prozirnog najlona razvija se dramatično, ribe, velika sabljarka, lako zamisliš da si i sam pod vodom. Vrijednost lutaka koje su glumci izradili premašuje sto tisuća kuna.

3. “Snježna kraljica”

Kazalište Trešnja, Zagreb.

Premijerno prikazana u listopadu u režiji Pola Tišljarića i dramaturškoj obradi Lade Kaštelan, ova predstava usporava vrijeme. Senka Bulić kao Snježna kraljica njezin je glumački temelj. Budući da su glumci ozvučeni, ne da bi se bolje čuli, nego da proizvode efekte poput jeke, ona uzima kao osnovni element predstavljanja disanje, a tek za njim lake a teške riječi. Na trenutke je ozbiljno jezovita, ali istodobno umiruje. Sve to, recimo, iz perspektive desetogodišnjaka, koje će zacijelo oduševiti scenski pokret, hologrami i svjetlo. Igra dvadesetak glumaca, većinom mladih, i nitko nije na sceni tek tako, da popuni broj. Ukratko, predstava je podjednako privlačna i djeci i roditeljima, kao uostalom i dvije druge ovdje uvrštene. Kay mladog Luke Bulovića funkcionalan je, donekle mračan, što je hrabro. Gerda Dubravke Lelas šarmantna je, dakle zanimljiva i uvjerljiva, a zapanjuje njezina sličnost, fizička i glumačka, gestovna i glasovna, bojom, prozodijom, intonacijom, s Gerdom (odraslom) Ivane Bakarić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 08:58