Zašto 'INmusic' ne može preživjeti bez subvencija. I kome to smeta

Kako i zašto ni HDZ, ni SDP, ni Bandić nisu “kupili” INmusic ili Tvornicu kulture, iako je Vučić “kupio” Exit, Orbán budimpeštanski Sziget, ljubljanski gradonačelnik Kino Šiška, a beogradski gradonačelnik Dom omladine?

U dubinskoj analizi kolega Ilko Čulić u Magazinu Jutarnjeg lista (15. 6. 2019.) iznio je povijest Exita od lokalne novosadske glazbene manifestacije, pokrenute kao pokret otpora protiv vladavine Slobodana Miloševića, do jednog od najposjećenijih europskih festivala koji već petnaestak godina uživa subvencije Republike Srbije i Grada Novog Sada pa tako i od sadašnje garniture srbijanske vlasti na čelu s Aleksandrom Vučićem. Jednima to može biti odiozno, drugima ne, no nepobitno je da je Exit postao uspješan i velik zahvaljujući i izdašnim i stalnim subvencijama države i grada. I koji se posljednjih godina, zahvaljujući i poslovnoj sposobnosti exitovaca, uspješno širi “regijom” kroz franšize kao što su Sea Dance u Budvi, Sea Star u Umagu i Festival 84 na Jahorini.

U odgovoru Čuliću (Jutarnji list, 29. 6. 2019.) exitovci, pak, ističu “da će ove godine na Exit doći rekordnih 5000 gostiju iz Hrvatske” (što se i obistinilo), a “Vojko V, Svemirko, ABOP, Kuku$, High5 i brojni drugi izvođači iz Hrvatske svirati pred publikom iz više od 90 zemalja svijeta na Petrovaradinskoj tvrđavi”. Kao i to “da su kreativne industrije i turizam glavna šansa za zajednički ekonomski razvoj cijele regije” i “najbolji način da se na ovim prostorima uspostavi stalan mir i stabilnost i prekinu neprestani ciklusi ratova”. Prevedeno, Exit će nastaviti sa svojom “politikom širenja mira i ljubavi u regiji”, ako treba i Vučićevim parama. Tko je u pravu, Čulić ili exitovci, prosudite sami, no dozvolite da me više zanima zašto vladajuće garniture u Hrvatskoj slabo ili nikako shvaćaju potrebu i isplativost subvencioniranja INmusic festivala i kvalitetnih glazbenih klubova.

Za tri života

Naime, INmusic uživa tek desetak posto subvencija u odnosu na novac koji od ove ili one garniture srbijanske vlasti već godinama prima Exit, iako je posrijedi kulturološki vrijedan i glazbeno kvalitetan open-air festival čiju programsku orijentaciju hvale i inozemni mediji poput NME-a, CNN-a i drugih, a koji također privlači i domaću i inozemnu publiku.

Realno, bez INmusica ni hrvatska, ni gostujuća publika gotovo da ne bi imala šanse u Zagrebu uživati u nastupima Nicka Cavea, Kraftwerka, The Curea, New Ordera, Mobyja, Arctic Monkeysa, Arcade Firea, Kings Of Leon, LCD Soundsystema, The Black Keysa, Sonic Youtha, Davida Byrnea, Pixiesa, Morrisseyja, Iggyja Popa & The Stoogesa i drugih čiju je kulturološku važnost nemoguće zanijekati. Ni unutar, ni izvan okvira pop i rock glazbe. Dovoditi takve izvođače, a ne uživati subvencije kakve uživa Exit, doista je težak, a uskoro možda i nemoguć posao. Donekle je to prepoznato od Turističke zajednice grada Zagreba, ali daleko je INmusic od “državnog projekta” kakvim Vučić drži Exit.

Nauživao sam se koncerata za barem tri života pa ovo ne pišem zbog sebe, no sagledajte tko je sve gostovao na INmusicu i postavite si pitanje koliko bismo izgubili da ga nije bilo. Glazbeno, kulturološki pa i ekonomski jer se svaka subvencijska kuna, uložena u takav tip festivala, višestruko vraća. Tome svjedoči i Ultra koja je došla i turistički transformirala Split zahvaljujući i subvencijama državne i lokalne turističke zajednice. Ma koliko taj festival, realno i kritičarski gledano, glazbeno bio bezvrijedan u odnosu na INmusic, a čemu svjedoče i izvještaji u kojima se uopće ne spominju kakve su bile glazbene izvedbe na Ultri.

Uz to, INmusic je posljednjih sezona kvalitetniji i od Exita, no glupo bi bilo pobijati značaj da se ove godine zbog Ultre zaradilo 500 milijuna kuna u čijem sufinanciranju Hrvatska i Split sudjeluju s više od pet milijuna kuna. Navodno su i zbog Sea Stara umaški i istarski turizam uprihodili oko 150 milijuna kuna u minule tri godine. U taj su festival hrvatske i istarske turističke zajednice u startu uložile oko 700.000 kuna, ali se, nažalost, nisu, ni kasnijim paljenjem, pretrgle od podrške festivalima Outlook i Dimensions. Bit će da su im se oči otvorile tek kad su stigli Joe Bašić u Split i exitovci u Umag.

No, ako donekle ohrabruje spoznaja turističkih zajednica da se uz jadransku obalu isplati subvencionirati glazbene festivale, više žalosti da državne i gradske strukture nedovoljno subvencioniraju INmusic. Ne toliko zbog 40 posto inozemne koliko zbog 60 posto domaće publike koja ga pohodi. Uostalom, zašto bi se sve samo činilo radi turizma? Zašto, primjerice, ne bi bilo normalno i radi hrvatskih građana sufinancirati nastupe Nicka Cavea, Kraftwerka, The Curea ili New Ordera na INmusicu ako znamo da je također radi hrvatskih građana potrebno, poželjno i očekivano sufinancirati nastupe Gideona Kremera, Jevgenija Kisina, Eline Garanče ili Ive Pogorelića u Lisinskom?

Pa sve su to vrhunski glazbeni izvođači koje je na ovako malom tržištu teško, a uskoro možda i nemoguće koncertno doživjeti bez državnih i gradskih subvencija, a čiji nastupi potom imaju multiplikatorski ekonomski i kulturološki efekt. Bez takvih subsidija nemoguće je zamisliti nastup Toma Waitsa u zagrebačkom HNK (jer to je jedina dvorana u kojoj bi ovdje mogao ili poželio nastupiti), Brucea Springsteena na stadionu Maksimir (jer je za njega jedini dovoljno velik) te Neila Younga, Radioheada ili Coldplaya na INmusicu (jer koštaju previše za takav festival ako nema potporu poput Exita). U2, Stonesi, Metallica, RHCP, Pearl Jam u Zagrebu? Tko je bio na njihovim nastupima, bio je, i neće tako skoro. A to što su Foo Fighters zatresli pulsku Arenu isključivo je bilo zbog želje Davea Grohla da s bendom nastupi u tako malom, no za njih magičnom prostoru.

Iskustva preko granice

Da sve ovo ne ostane tek na usporedbi izdašnog subvencioniranja Exita od strane Republike Srbije i maćehinskog odnosa spram INmusica od strane Republike Hrvatske (vladali njome HDZ ili SDP, nebitno je) i Grada Zagreba (čiji je gradonačelnik Bandić ulupao jedanaest milijuna kuna u Ljeto na Savi čiji glazbeni program ne prati ni tri čovjeka po večeri), evo i nešto šireg rakursa. Glavni je partner Szigeta, koji je 2016. godine pohodilo oko pola milijuna posjetitelja, Grad Budimpešta čije potpore tom festivalu pokrivaju i do 30 posto troškova. Slično je i s pariškim festivalom Rock En Seine, madridskim MadCool i još ponekim u Europi.

Naravno, ima i festivala kojima adekvatnija cijena ulaznica, zahvaljujući višem standardu građana, te izdašniji prihod od sponzora omogućuju lagodniju egzistenciju i bez državnih i gradskih potpora, no masa je takvih i propala. Istodobno, u nas čak i tvrtke koje bi imale rezona sponzorirati takve festivale škrtare ili uopće ne uviđaju korist za svoje proizvode od takvih sponzorstava. Sve bi to moglo dovesti do toga da se Exit regionalno širi, a INmusic nestane. Dogodi li se to, onda ćemo se i INmusica sjećati s nostalgijom kao što se danas prisjećamo Kulušića i Lapidarija koji su, a kroz njih i novi val, bili mogući zbog subvencija.

Pri spomenu Kulušića neki će reći da je takvo što moguće u socijalizmu, a ne u kapitalizmu, no opet nisu u pravu. Primjerice, nekoć derutno Kino Šiška je u perfektnu koncertnu dvoranu o svom trošku, i to u kapitalizmu, prije koju godinu, uredio Grad Ljubljana. Uz to, Šiška za hladni pogon i dio programa uživa godišnju subvenciju u iznosu od milijun i sto tisuća eura. Usporedbe radi, Tvornica kulture nastala je isključivo angažmanom privatnog kapitala rock entuzijasta koji su vješti, marketinški potkovani promotori i ugostitelji, a za ovu godinu od Zagreba i Hrvatske dobila “programsku potporu” od ukupno 40.000 kuna, odnosno 5400 eura. Vjerovali ili ne, od Ministarstva kulture RH svi hrvatski klubovi i festivali - kumulativno - ne primaju ni desetinu subvencija u odnosu na - samo jedno - Kino Šiška.

Jedva smo nekako “dobili” Močvaru (u bivšem pogonu pumpi ugasle Tvornice Jedinstvo) koja neku pinku izvlači kroz subvencije za alternativnu kulturu (ma što god to značilo) i Attack (nastao zaskvotiranjem urušene zgrade Medike) koji se sufinancira na sličan način. Paromlin nam se i dalje urušava, iako je Zagreb ulaganjem u njega mogao dobiti idealan glazbeno-kulturno-omladinski centar, a u međuvremenu je iseljeno i Kino Europa.

Nadalje, kolega Dragan Ambrozić, nekoliko sezona “buker” izvođača za Exit, već desetak godina je službenik na plaći Grada Beograda. Radno mjesto? Direktor programa Doma omladine čiji dio troškova pokriva Grad. U ljubljanskom Cankarjevu domu već četvrt stoljeća na organizaciji koncerata, izvan programa klasične glazbe, zaposlen je kolega Bogdan Benigar, ujedno i pokretač cijenjenog, dugogodišnjeg i izdašno sufinanciranog world music festivala Druga godba. Iz sličnih razloga u Ljubljani i Beogradu - u čemu opet udjela imaju Benigar, Ambrozić i njihovi prethodnici - već desetljećima egzistiraju ugledni jazz festivali s imenom tih gradova.

Potpore Ljubljane i Beograda, smatraju tamo, pozivnica su i privatnim sponzorima da svojim novcem podupru takve festivale. U međuvremenu, Zagreb Jazz Festival je zamro nakon desetak sezona jer su financijske potpore srezali ili ukinuli i Grad i država i sponzori. Istodobno, ja u Zagrebu ne znam niti jednog kolegu nalik Ambroziću ili Benigaru ili Matjažu Mančeku iz Kina Šiška, a da je na sličnom opisu posla zaposlen u Lisinskom, Tvornici kulture ili Močvari, i to kao “službenik Grada” Zagreba.

Zauzvrat znam kako se to radi u Amsterdamu u kojem je 1967. godine začet Paradiso, i to zaskvotiranjem bivše protestantske crkve od strane hipija, da bi već naredne godine postao omladinski centar - koji subvencionira Grad. Kad su mu zbog promjene vlasti koncem devedesetih subvencije ukinute - došlo je do pobune građana. Pa su ubrzo vraćene. U Amsterdamu, naime, razumiju da je važno podržavati i Royal Concertgebouw kao hram klasične i Paradiso kao hram popularne glazbe. Takvih primjera, diljem gradova i država EU, ima na potezu od bečkog omladinsko-kulturnog centra Arena, preko Praga, Berlina i Kopenhagena do Stockholma, Helsinkija i Osla. Tamo znaju zašto u kulturu ne spadaju samo klasična, folklorna i jazz glazba, nego i heavy metal, pa se i Volvo reklamirao sloganom “Švedski metal”, a The Hivese po svijetu guraju i švedski kulturni atašei.

Dotle u Zagrebu i Hrvatskoj nikako da nauče da se kultura ne odvija samo u Lisinskom, HNK, Gavelli i Mimari, nego i u Tvornici, Močvari, Vintageu i na INmusicu, a od projekta prodaje klapi svijetu pod ingerencijom Ministarstva kulture RH ispalo je očekivano - u ništa.

Za kraj tri “nagradna” pitanja za vladajuće na državnim, županijskim i gradskim razinama u Hrvatskoj. Hoće li im ikada postati jasno zašto valja podupirati kvalitetne glazbene festivale i klubove mimo klasike, jazza i folklora? Kako to da ne uviđaju da se u popularnoj kulturi ne smije sve prepustiti tržištu? I, na koncu, zašto uporno žele biti neinteligentniji od Vučića?