HRVATSKA GLAZBENA INDUSTRIJA

Zašto će glazbenici opet morati raditi za život - i to uživo. Prodaja nosača pada

Autori glazbe počeli su doslovce živjeti od tzv. malih prava, ostvarenih time što se njihove skladbe vrte na radijskim i TV postajama. To je paradoksalno, tim više što oni imaju veća prava od svojih kolega izvođača ili partnera, tj. vlasnika fonograma.

Najveći paradoks je to što potomak nekog glazbenog autora neće naslijediti samo imovinu koju je taj autor stekao tijekom života nego će još 70 godina nakon smrti svojih roditelja (a to znači i djedova i baka) praktički dobivati i njegovu plaću, iako ništa po tom pitanju ne radi. Za razliku od djeteta muzičara izvođača. Ili djeteta nasljednika roditelja bilo koje druge profesije.

Pretjerana zaštita

Tako i vi, kad sjednete u kazalište, kavanu, kod kuće, u neki stolac u kinu, također koristite nečije autorsko djelo. A netko je to i izveo i proizveo. No, ni autor tog stolca, ni izvođač istog stolca nisu plaćeni svaki put kad ga netko koristi, tj. sjeda u njega. Ni njegova djeca ne dobivaju naknadu 70 godina otkako je autor tog stolca umro. Zaista mislim da je paradoksalno da su si organizacije koje štite autorska prava glazbenih stvaralaca osigurale zaštitu koja traje dulje nego što su ta prava uopće postojala u trenutku kad su uvedena.

Bizarni izuzetak

Tako će potomci Johna Lennona uživati u eksploataciji pjesama Beatlesa sve do 2050. godine, jer Lennon je ubijen 1980. A o djeci, unucima i praunicima Paula McCartneyja da i ne govorimo. Paul je još živ. Sve to vrijeme dobivat će njihovu godišnju plaću. Ne postoji druga djelatnost koja omogućava djeci primjerice uspješnih liječnika, odvjetnika, keramičara ili tesara da i dalje dobivaju plaću svojih roditelja kad roditelj umre.

Možda dobivaju mirovinu, ali samo tijekom redovnog školovanja. I tako je svagdje na svijetu. Svi nasljeđuju ono što su roditelji priskrbili. Ali, djeca glazbenih autora i dalje će zarađivati umjesto svojih predaka. Danas je to slučaj s nasljednicima Stravinskog, Berlina, Raya Charlesa, Cagea, Johna Lennona itd. Paradoks je to veći što djeca glazbenika koji su samo “svirači” nemaju pravo na naknadu 70 godina nakon njihove smrti. Naknadu će dobiti samo ako roditelji umru, a da nije prošlo 50 godina od nastanka snimke.

Povratak korijenima

No, ni autorska (namjerno ne koristim izraz - umjetnička) zajednica nije unisona. Ovom ću prigodom navesti samo jedan citat uglednog francuskog redatelja Jean-Luca Godarda: “Protivim se nasljeđivanju djela. Umjetnikova bi djeca mogla imati koristi od tantijema zaštićenih djela njihovih roditelja dok, recimo, ne postanu punoljetna… Ali kasnije, nije mi jasno zašto bi Ravelova djeca i dalje zarađivala na Boleru…“

Digitalizacija i još lakša dostupnost snimaka vraćaju odnose između prava ostvarenih prometom snimaka i onih ostvarenih sviranjem i izvođenjem uživo, u stanje kakvo je vladalo tisućljećima.

Danas snimke sve više služe kao udica, mamac za sve spektakularnije nastupe uživo, sa sve skupljim ulaznicama.

Pada prodaja nosača

I zanimljivo je što su prema Pollstaru u svijetu u posljednje dvije godine, usprkos recesiji, ponovno oborile rekord u obrtu novca prodajom ulaznica za koncerte i turneje. Istovremeno, svagdje pada promet snimkama. I nikakvi iTunesi ili drugi download servisi nisu izazvali propast megastorea. Reklo bi se - rad se ipak naplaćuje i isplati. To ponovno govori koliko je glazbena industrija u svom vrlo kratkom vijeku podložna radikalnim i naglim promjenama. Kompletna glazbena industrija u punom smislu ne postoji ni 100 godina. Pa tako ni prava koja su je činila tako propulzivnom ne potječu od Hamurabija nego tek s kraja industrijske revolucije, prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. I to u smislu inicijative, ne i primjene. Primjena još nije doživjela niti svojih prvih sto godina, ali autori glazbenih djela osigurali su si da će im prava vrijediti još 70 godina nakon njihove smrti.

Nema povratka

Hipotetski govoreći, možda glazbeno izdavaštvo ima sudbinu robovlasništva, koje je postojalo nekoliko tisuća godina, pa ga ipak više nema. Možda, ne znam. Ali sam siguran da se industrija, pa i njezin izdavački dio, ako uopće želi preživjeti, mora prilagoditi i naći nove poslovne modele. Sigurno se ništa neće vratiti na ono kako je bilo prije trideset godina.

Snimke će (zapravo već jesu) postati masovne, uvelike besplatne, ili gotovo besplatne. A glazbenici će, kao i vjekovima, živjeti prije svega od svog rada uživo - sviranja ili komponiranja - a ne prava ostvarenih na bilježenju, umnožavanju i reproduciranju njihova djela ili izvedbi. Realno, glazbenici opet moraju sve više raditi, svirati i skladati, premda ukupna masa tzv. malih prava od emitiranja, kao i koncerata, bitno ne pada.

Posve je legitimno da se svi bore za opstanak i što kvalitetniji život, kako im odgovara. Kao što je legitimno i da se drugi (korisnici, slušatelji, kupci) bore da dobiju više i kvalitetnije za što manje novca. Obje pozicije su legitimne - i korisnika i stvaratelja, kao i investitora. No, ono što doista znam jest to da danas nije kao što je bilo. Niti će biti kao što je danas. A još manje kako je bilo jučer.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:25