Zaslužene ovacije za gošću Zagrebačkih solista Martinu Zadro na početku 67. sezone

E to su zbilja bile ovacije! Dobila ih je zasluženo sopranistica Martina Zadro, gošća prvog koncerta Zagrebačkih solista u ciklusu njihove 67. sezone. Hrvatski glazbeni zavod odzvanjao je u subotu 17. listopada pljeskom i uzvicima oduševljenja kao da je dvorana prepuna a ne desetkovana koronom, dok je vaša kritičarka razmišljala o vremenima kad ovu izvanserijsku umjetnicu Zagrebačka opera nije znala zadržati pa je otišla u Ljubljanu i postala prvakinja tamošnje opere s međunarodnom karijerom. Danas je u Zagrebu pedagoginja i pročelnica odjela za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji, a s vremena na vrijeme počasti nas svojim prvorazrednim interpretacijama.

Pjevala je Četiri posljednje pjesme, zadnji i posthumno praizvedeni vokalno-simfonijski opus Richarda Straussa, ne baš često izvođeno djelo za koje bi ljubitelji Lieda dali i posljednji novčić. Kontemplativne pjesme Josepha von Eichendorffa i Hermanna Hessea Strauss je namijenio posebnim sopranima, delikatnim i uzbudljivim koji će stih i glazbu pretvoriti u zanos do posljednjeg daha. Na tom tragu tumačila ih je i Martina Zadro u prikladnoj obradbi za gudače koju je priredio koncertni majstor Ansambla Sreten Krstić, iako je nekima nedostajao raskošan slog Straussovih orkestralnih majstorija.

I preostali dio rasporeda sastojao se od Krstićevih obradbi simfonijskih djela, najprije Uvertire "San ljetne noći" op.21 Felixa Mendelssohna Bartholdyja, a i na kraju Beethovenove pete Simfonije u c-molu op.67. Pri tome je prozračni Mendelssohn prošao bolje, za razliku od Titana klasičnoga simfonijskog štiva kojemu oduzimanje prirodnih sastavnica, puhača i timpana, mijenja karakter ma koliko preradba bila vješta. Zagrebački solisti bili su i precizni i predani premda ih radije slušamo u komornom repertoaru.

Preradbe poznatih djela klasike nisu od jučer. Niti od prekjučer jer su mnogi majstori sami prerađivali svoja djela pa i posuđivali sami od sebe za neku drugu skladbu. Sve je to poznato i legitimno. No kad se izvođači prihvate preradbi pitamo se koji je razlog. Zašto velika simfonija mora zvučati komorno kraj tolikih komornih? Ako se već reducira na manji sastav orkestra što u Beethovenovo vrijeme nije bio rijedak slučaj, ipak ostaju podloge raznolikosti instrumentarija za koje je autor jamačno imao svoje razloge. Osobno nisam prijatelj preradbi jer original uvijek najbolje zvuči.