ZAGUBLJENA SKLADBA SLAVNOG KOMPOZITORA I Papandopulo je volio jazz

Klasična glazba i jazz ne susreću se često. Suradnja velikih kompozitora klasične glazbe i jazza doista je rijetka. Što, naravno, ne znači da je nema. Većina će se odmah sjetiti Gershwina. Manje je poznato da je Igor Stravinski pisao za Woodyja Hermana, a Aarona Coplanda za Bennyja Goodmana. Jezz je bio inspiracija Ravelu, Bernsteinu...

A kako stvari stoje s hrvatskom ozbiljnom glazbom - i jazzom? Goran Končar, naš istaknuti violinist i profesor na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, za ovogodišnji jesenski Jazz.hr festival pripremio je prvorazrednu glazbenu senzaciju. Riječ je o nedavno pronađenoj kompoziciji jednog od naših najuglednijih kompozitora ozbiljne glazbe Borisa Papandopula.

Eklektičan opus

Hrvatskoj javnosti, ali i najstručnijim glazbenim krugovima praktički sasvim nepoznata skladba nazvana “Capriccio za solo violinu i jazz kvartet”, nastala je, čini se, 1963. godine, kako stoji ispisano Papandopulovom rukom na faksimilu dijela kompozicije, Allegretto scherzando, što nam ga je pokazao Končar.

“Papandopulov je opus eklektičan, njega je svašta zanimalo”, kaže Končar, “no ova skladba je tek nedavno pronađena, i to u Beogradu, odakle je neformalnim kanalima vraćena u Zagreb, a praizveli smo je na ljetošnjim Riječkim večerima.”

Da se ovakav egzotični biser ne nalazi često potvrdila nam je i naša ugledna muzikologinja Erika Krpan. “Ovaj Capriccio poslan je 1964. na natječaj Radio televizije Beograd”, kaže gospođa Krpan koja je specijalistica za Papandopulov opus. “On je više puta pisao dogovorene kompozicije za određene umjetnike i ansamble iz drugih gradova po Jugoslaviji. Ovaj Capriccio je nagrađen na tom beogradskom natječaju, ali kako nikada nije tamo izveden, mora da se zagubio u nečijoj ladici.”

Danas nije nepoznato da je Papandopulo nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme kojega je bio dirigent opere HNK u Zagrebu i Simfonijskog orkestra Radio Zagreba, neko vrijeme u Splitu po kazni vozio kamione (vrijeme koje je, recimo, Lovro Matačić proveo u Makedoniji, također po kazni), no nakon rehabilitacije bio je silno produktivan i uspješan i kao dirigent i kao skladatelj, te nagrađivan najvažnijim i strukovnim i državnim nagradama.

Erika Krpan priča da je puno zagubljenoga otkriveno nakon Papandopulove smrti. “Njegova pokojna kći Maja i ja bile smo prijateljice i zajedno smo tragale za nestalim materijalima.” Doista, puno je Papandopulovih skladbi otišlo u Beograd, u Sarajevo i Ljubljanu, no nije uvijek vodio računa da sačuva kopije za vlastitu arhivu. “Ovaj, tek nedavno pronađeni Capriccio očito je nastao u slijedu Papandopulova zanimanja za te neke forme jazza i uvjetno rečeno zabavne glazbe koje je počeo pokazivati već sredinom pedesetih godina”, priča muzikologinja Krpan. “No, on se i poslije 1964. povremeno vraćao na takve stvari.

Za koga je pisao?

Concierto Grosso, kompoziciju iz 1971. godine, napisao je za pet duhačkih instrumenata, udaraljke i gudače, i u njoj također ima jazz elemenata, kao i u kompoziciji Orkestralni mozaik iz 1972. u kojoj je zadnji stavak jazz finale. Ti iskoraci u, uvjetno rečeno, druge glazbene medije gotovo su bili karakteristični za njega i potpuno prirodni. Njemu to ništa nije smetalo.”

Koji je ansambl i kojeg violinista Papandopulo 1963. ili 1964. imao na umu dok je nastajao “Capriccio za solo violinu i jazz kvartet”, može se danas samo nagađati. Ipak, ako pogledamo pobliže dio originalnog notnog zapisa Capriccia, vidi se da je autor jednu od dionica kvarteta zamislio za vibrafon. To ne bi trebalo biti čudno, s obzirom na to da je tih godina već bio etabliran Zagrebački jazz kvartet pod vodstvom legendarnog Boška Petrovića. Naime, upravo je to bilo vrijeme kad je on na vibrafonu, s Davorom Kajfešom na klaviru, Miljenkom Prohaskom na basu i Dubravkom Glojnarićem na bubnjevima vodio Zagrebački jazz kvartet koji je s velikim uspjehom nastupao čak i po tada gotovo nedostupnom inozemstvu. U to vrijeme, kad je jazzu u Zagrebu i našim krajevima bilo vrlo teško, oni su uspjeli snimati na Zapadu albume za Atlantic, Phillips i Fontanu, a da pri tome nikad nisu podlegli komercijalizaciji.

Suradnja s Boškom

Kad pogledamo priču iz tog kuta, a znajući, kako Erika Krpan kaže, da je “Papandopulo već 1956. između osam studija za klavir dvije nazvao Tempo di Tango i Tempo di Blues i prvi put zakoračio u druge glazbene vode”, onda je Boško Petrović morao biti njegov logičan odabir. Nije li, uostalom, taj isti Boško Petrović, doduše nešto kasnije, sa Zagrebačkim solistima, našim vjerojatno najslavnijim sastavom komorne glazbe, snimio proslavljeni album “Mistery of the Blues”, za koji je dio skladbi napisao i glasoviti John Lewis. Ako na to nadovežemo da je Papandopulo, kako kaže Erika Krpan, “iste godine kad i Capriccio, dakle 1964., napisao i Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet”, onda počinjemo naslućivati jasnije konture njegove tadašnje ideje s Capricciom. Taj je Papandopulov Mozaik izveden kasnije, i to ga je izveo baš Končar s Boškom Petrovićem, no šezdesetih je godina Zagrebački kvartet vodio naš slavni violinist Josip Klima.

Pepi i Boris

“Silno šarmantni glazbenik, neizmjerne širine interesa, i odličan pedagog”, kaže Končar. “Kad sam prvi put vidio rukopis Capriccia, meni je palo na pamet da je Papandopulo pisao violinsku dionicu za Pepija Klimu. Upravo odnos Pepija Klime i Borisa Papandopula meni je kao mlađemu pripremio teren. Od Pepija sam naučio misliti, a od Borisa surađivati sa skladateljem.”

Dakle, po svemu ovome nimalo se ne čini nemoguće da je Papandopulo svoj Capriccio za solo violinu i jazz kvartet zamislio upravo za Josipa Klimu i Zagrebački jazz kvartet, iako je skladbu poslao na natječaj tadašnje Radio telelevizije Beograd.

Povratak kući

Pedeset godina poslije Papandopulov Capriccio za violinu solo i jazz kvartet vratio se kući, a Goran Končar ga je umjesto Pepija Klime postavio s kvartetom gitarista Davora Jurkovića u kojem još nastupaju Zvjezdan Ružić na klaviru, Henry Radanović na basu i Kruno Levačić na bubnjevima. Oni su odmijenili Zagrebački jazz kvartet. Od svih sudionika priče s početka šezdesetih živ je još jedino Miljenko Prohaska, legendarni dirigent, kompozitor i aranžer. Slučajno ili ne, uz kompozicije članova samog kvarteta, programu koncerta su uz Capriccio, Končar i kvartet Davora Jurkovića uvrstili i jednu Prohaskinu kompoziciju.

“Publici će ovakav Papandopulo vjerojatno zvučati vjerojatno negdje između klasike i jazza, slušajući violinsku dionicu bliže klasici, no slušajući odnos udaraljki i drugih instrumenata s klavirom, možda bliže jazzu”, kaže Končar.

Koncert je praizveden ljetos u Rijeci i ovjenčan nagradom Riječkih večeri za najcjelovitiju izvedbu. Večaras će “izgubljeni Papandopulo” biti prvi put izveden u Zagrebu.