'NO PIER PRESSURE'

Wilsonov oproštajni album koji je upropastio producent

Štogod tko mislio o Beach Boysima, Brian Wilson jedan je od rijetkih živućih spomenika povijesti popularne glazbe. To je liga u kojoj su još i McCartney, Dylan i Stonesi, uz opasku da se ovdje ne radi o osobnoj kvalitativnoj procjeni potpisnika ovih redaka (koji, dapače ne drži pretjerano ni do Wilsona ni do Beach Boysa), već o općeprihvaćenom kanonu. Također, The Beach Boys su vjerojatno band s najdužim stažom u povijesti - postoje neprekidno od 1961. (bez obzira na međusobne svađe i povlačenja po sudovima nikad se nisu raspali), dakle godinu dana su stariji od Rolling Stonesa.

Beach Boys su 2012. objavili simpatičan, uobičajeno slatkast i nostalgičan album “That’s Why God Made The Radio”, koji je usprkos svoj svojoj infantilnosti (frajeri na pragu osmog desetljeća pjevaju između ostalih bedastoća i o spring breaku!?) pokazao da magija ipak još uvijek nije sasvim napustila plažu. “No Pier Pressure” (naslov je ne baš uspjela igra riječi koja ne znači ništa ) 11. je album u Wilsonovoj solo karijeri, no kad se oduzmu oni na kojima je prerađivao svoje ili tuđe stvari - tek peti. Inicijalno je to trebao biti album Beach Boysa (što se naravno itekako čuje), no vječito nepredvidljivi Wilson ipak se odlučio na solo ploču, da bi se onda opet premišljao i na kraju priveo hrpetinu gostiju pa je stvar ispala skoro pa album dueta, od kojih su neki i s članovima Beach Boysa, Alom Jardineom i Davidom Marksom (a tu su još i Kacey Musgraves, Nate Ruess iz Funa, She & Him...) Što da se radi kad čovjek ne zna kud bi sa sobom (notorna je i duga Wilsonova povijest psihičke nestabilnosti koju vuče još od davnih eksperimenata s psihofarmacima), a pogotovo dođe do problema kad takav neodlučan padne u ruke producentu koji uspije skoro pa kompletno upropastiti stvar. A taj producent, Joe Thomas, da stvar bude još gora, nije nikakav nemušti debitant, već studijski veteran koji je radio s mnogima, pa i samim Wilsonom, a ovdje mu je još i potpisan kao ko-autor većine materijala. No, nakon ovoga telefon će mu znatno manje zvoniti.

Na svaku dobru Wilsonovu ideju dolaze bar dvije loše Thomasove pa je tako “Runaway Lover” sa svojom limenom skoro pa cro-dance produkcijom naprosto očajna. Ako se i ispod te grozne zvučne politure i krije neka korektna pjesma, Thomas ju je bogme dobro sakrio. Ali onda odmah nakon nje dolazi “Whatever Happened”, klasična wilsonovska romantična grand balada, a zakopana besprijekorno. I što čovjek sad da misli o svemu tome? Do kraja albuma izmjenjuju se ti gorki i slatki momenti, ima tu i pjesama i pjesmuljaka, nema doduše više nijednog totalnog flopa poput navedenog bisera, ali ima dosta manjih ili većih kikseva, uglavnom producentskih.

Wilson, koji će uskoro navršiti 73 i već neko vrijeme najavljuje povlačenje, album zatvara najboljom pjesmom, prigodno nazvanom “The Last Song” (inicijalno napisanom za Lanu Del Rey).

Pa kad već mora doći do oproštaja, bolje je da zapamtimo da se veliki Brian Wilson oprostio tom, zdravim patosom nabijenom megabaladom nego ovim neujednačenim, na momente jako zgodnim, ali puno češće sasvim promašenim albumom...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 07:43