Vrlo precizni, razgibani poput gimnastičara i bučni poput lokomotive

U razmaku od samo pet dana Noel Gallagher je zbog slabije prodaje ulaznica prebačen sa Šalate u Tvornicu kulture u koju su Clutch preseljeni iz učas rasprodane Močvare.

U konačnici su Gallagher (čiji su se Oasis gotovo na dnevnoj bazi tijekom 90-ih vrtjeli na Radiju 101, a nisu loše prošle ni njegove solističke pjesme) i Clutch (koje na zagrebačkim radijskim postajama, osim možda Radio Studenta, nisam čuo nijednom) prodali jednak broj ulaznica, odnosno rasprodali Tvornicu. Nota bene, sredinom 90-ih, kad sam uvozio prve albume Clutcha, uspijevao sam godišnje, i to kroz široku distributivnu mrežu Croatia Recordsa, prodati jedva kutiju, odnosno 25 CD-ova Clutcha, ako i toliko.

Razlike

Unatoč tome, Zagreb je vjerojatno jedini grad u kojem Clutch i Gallagher nastupaju u istom prostoru pred jednakim brojem ljudi, a koliko me u “bad” bacio Noelov tržišni podbačaj, toliko me obradovao uspjeh kohorte iz Marylanda, tim više jer su kao predgrupe zadatak manje-više sjajno obavili zagrebački Cojones i She Loves Pablo.

Razlike su zamjetne i nitko ne bi trebao imati iluzija kako će kao od šale nešto učiniti u inozemstvu na što pretendiraju, no u dvoboju s Clutchom pokazalo se da imaju svoje mjesto. She Loves Pablo bolje se od Cojonesa poigravaju dinamikom nastupa, znajući i zašto je važno povremeno akord ostaviti da visi u tišini, a i Domagoj je moćniji vokalist od Bojana iz Cojonesa.

Ipak, She Loves Pablo rijetko se miču iz post-grungea, stvorenog na temeljima Alice In Chains, dok Cojones zvuk temelje na utjecajima Queens Of The Stone Age, Sonic Youth i Discipline kičme. Stilski igraju šire jer kroz stoner-rock ulaze u psihodeliju i noise, proto-punk i post-grunge, a povremeno je bila zamjetna i pop linija za koju me zanima koliko će je Jura i Pavle uspjeti izvući na trećem albumu Cojonesa.

I tu ponovo dolazimo do Clutcha, pionira stoner-rocka koji barem u Zagrebu mogu prodati više ulaznica od niza razvikanih hrvatskih estradnjaka, nažalost ne i od srpskih narodnjaka, ali to je neka druga tema. Očito je kako derivati metala, a stoner-rock u suštini to jest, ovdje najbrže obnavljaju publiku, čak i ako Clutch nisu odviše moderan bend. I uživo je jasno da su početkom 90-ih godina erosom, gardom i energijom hardcore punkera uletjeli u hard rock, odnosno u praskozorje heavy metala, držeći ekvidistancu između Black Flaga i Black Sabbatha.

Ohrabrenje

Taj recept primjenjuju i danas, pristupajući instrumentima marom i predanošću jazz glazbenika, dočim su postojanost, izdržljivost i požrtvovnost neki od razloga dolaska nadomak Top 10 najprodavanijih albuma u Americi izvrsnog prošlogodišnjeg “Psychic Warfare” s kojeg su niz skladbi izveli i u Zagrebu.

Teški su i bučni poput dizel lokomotive koja preko Gorskog kotara vuče vagone s ugljenom iz bakarske luke, ali i precizni poput japanske elektronike, razgibani poput gimnastičara na razboju i vješti poput hodača po žici, pri čemu simpatični bradonja Neil Fallon osvaja i grotlom od grla. Nepobitno, Clutch je jedan od onih bendova koji mora zahvaliti Nirvani i Pearl Jamu što su im posredno otvorili vrata, ali ni njihov utjecaj kao “spojke” nije nevažan, a nakon rasprodane Tvornice evo ohrabrenja da u Zagreb netko od promotera napokon dovede Monster Magnet i Fu Manchu.