LEGENDARNI GLAZBENIK

VIDEO: UMRO LOU REED Aleksandar Dragaš: Odlazak zadnjeg avangardnog transformatora pop kulture i rocka

 Getty Images

Nakon transplantacije jetre, poduzete u svibnju, ponajveći i ponajvažniji rock-avangardist Lou Reed umro je u 72. godini života, a slučaj je htio da njegov posljednji za života objavljen album bude “Lulu”, prilično loše ocijenjena kolaboracija s Metallicom iz 2011. godine, kandidat za jedno od najbizarnijih, neki kažu i najodvratnijih, djela rock-glazbe.

Ta “neugodna” činjenica, a bilo je još svakojakih “bizarnosti” u Reedovu opusu, rođenoga 2. ožujka 1942. u njujorškom Brooklynu, nimalo ne umanjuje nevjerojatno značajan doprinos njujorškog avangardista rock-glazbi i pop- kulturi 20. i 21. stoljeća, bez kojeg bi teško bilo zamisliti na tisuće bendova, od The Stoogesa, Ramonesa i Televisiona preko Joy Divisiona, Talking Headsa, Public Image Ltd, R.E.M. i Nirvane do The Strokesa i Arcade Fire.

Čak bi karijere Davida Bowieja, Toma Waitsa, Nicka Cavea i Patti Smith bile teško zamislive da im put nije trasirao Lou Reed s matičnom grupom The Velvet Underground, čiji debi, glasovita “Banana” s ovitkom Andyja Warhola, spada u pet najveličanstvenijih debija i pet najutjecajnijih albuma u povijesti rocka i većeg dijela popularne glazbe.

Često se znalo reći i napisati da “Velvet Underground & Nico”, kako glasi službeno ime “Banane”, nije kupilo mnogo ljudi, ali da su svi koji su ga kupili kasnije osnovali bendove.

Sramota me priznati, jer je bend bio očajan, no čak sam i ja s četiri frenda osnovao bend nakon što smo kao srednjoškolci, ranih 80-ih, otkrili “Bananu”. Srećom, taj moj bend je trajao dovoljno kratko da malo tko uopće čuje koliko smo bili grozni u odnosu na Velvet ili Šarla Akrobatu, koji su pak bili briljantni jer su znali kako dalje nakon Velveta.

Srećom, stotine izvrsnih bendova je znalo kako iskoristiti prostor koji su oni otvorili, ostaviti niz prekrasnih, a često i višestruko tiražnijih djela, a dovoljno je reći da ni glam-rocka i art-rocka, ni punka i post-punka, ni alter i indie-rocka te niz manjih podžanrova ne bi bilo da nije bilo Velveta kroz koje je Lou Reed kanalizirao “bijelu buku” garažnog rock’n’rolla, odjeke europske avangardne glazbe, uličnu liriku o opsjednutosti sadomazohizmom, dekadencijom, transvestizmom i heroinom, kojom su zasjenili čak i pustopašne Stonese, služeći se maksimom po kojoj je “jedan akord sasvim dovoljan, dva su već pretjerivanje, dok ste s tri već u jazzu”.

Godine 1967., kada je objavljena genijalna “Banana”, kritičari su je totalno ignorirali ili žestoko pljuvali, ali nije prošlo mnogo vremena da je se počne percipirati jednakovrijednom i značajnom kao i Beatlesov “Sgt. Pepper’s” ili Dylanov “Highway 61 Revisited”.

Jedini bend koji je bio jednako utjecajan kao The Velvet Underground, čija je karijera trajala samo četiri albuma, čak i nisu bili Beatlesi nego Ramonesi, ali to je već neka druga priča. Ipak, taj minimalizam bio je dovoljan za postanak tako genijalnih pjesama kakve su “I’m Waiting For My Man”, “Heroin”, “Sweet Jane”, “Femme Fatale”, “Sunday Morning”, “Pale Blue Eyes”, “Here She Comes Now” i “Sister Ray”, koje idu od lijepog do morbidnog, od pastoralnog do opscenog, od opasnog do nevinog, od naivnog do avangardnog, od nježnog do bučnog, od folka i popa do psihodelije i proto-punka.

Ranih 60-ih ništa nije upućivalo da bi Lou Reed, poklonik doo-wopa i umivenije struje ranog rock & rolla, mogao pokrenuti tako avangardan, radikalan i čudan bend kakav su bili Velvet Underground.

Čak je pokušao pisati i skladati hitove za Pickwick Records, a susret s velškim klasično obrazovanim violinistom Johnom Caleom bio je okidač za stvaranje Velveta u kojem su važne role imali gitarist Sterling Morrison i bubnjarka Maureen Tucker. Naravno, Andy Warhol ih je koristio kao svoje “manekene”, ali oni su bili mnogo više od toga.

Bili su najkulerskiji bend 60-ih i to su ostali desetljećima nakon što ih je Lou Reed napustio 1970. godine. I “tata” pop-arta zacijelo ne bi bio toliko kul da mu Velveti nisu osigurali fascinantan glazbeni background koji je New York na posve drugačiji način postavio kao glazbeni centar svijeta, što je ostao i do danas.

Ni Reedova solistička karijera nije počela bajno, ali ga je zato drugi samostalni album znakovitog naslova “Transformer” (1972.) u produkciji njegova “učenika” Bowieja i Micka Ronsona uzdigao iz kultnog statusa u zvijezde rock i pop glazbe, zahvaljujući i hitovima “Walk On The Wild Side” i “Perfect Day”.

Naredni album “Berlin” (1973.), svojevrsna rock-opera na temu narkomanije, depresije i samoubojstva, zacementirao je Reedov status, a njegova pop-narav došla je do izražaja i na idućem albumu “Sally Can’t Dance” (1974.), nakon kojeg objavljuje jedan od najradikalnijih i najeksperimentalnijih, a neki će reći i najnerazumljivijih i najgorih albuma u povijesti rocka, “Metal Machine Music” (1975.), koji je ipak moguće percipirati i kao začetak noise rocka.

Mora se imati na umu da je u 70-ima Reed bio okorjeli ovisnik o heroinu i da je često - pokojni prijatelj i kolega Darko Glavan dva je puta to osjetio na svojoj koži, od toga jednom u bekstejdžu ljubljanskih Križanki na moje oči i uši, a sukob smo izgladili Grgićevim plavcem - ispoljavao gadnu i obijesnu narav.

Tijekom karijere lavirao je od genijalnog do katastrofalnog, od velike umjetnosti do bedastoća, od pop-pjesama do teško razumljivih djela u koje valja ubrojiti i uglazbljenog “Gavrana” (“The Raven”) Edgara Allana Poea, od ovisnika o horsu do praktičara tai chija, od čovjeka koji je bio tvrdoglav i kad je i kad nije trebalo, do maskote za skutere i kicoške kožne jakne... No, prije i poslije svega bio je i ostao neizmjerno utjecajan glazbenik i autor koji je trajno transformirao rock-glazbu i pop-kulturu.

Posljednjih petnaest godina živio je s glazbenicom i performericom Laurie Anderson, a 2001. godine javili su da je umro od predoziranja. Bila je to greška i nečija neslana šala. Danas je nažalost istina. Lou Reed je mrtav, Laurie Anderson je beskrajno tužna, ali njegova i ostavština The Velvet Undergrounda ostaje za vječnost.

Bilo bi lijepo i korisno da i nadalje potiče klince na osnutak avangardnih (rock) bendova, ali možemo se i zapitati - iako nam današnja bruklinška scena ulijeva dozu nade - nije li ta era Reedovu smrću simbolički privedena kraju jer danas je teško navesti tako hrabre, radikalne i utjecajne mlade bendove kakav su u drugoj polovici 60-ih bili The Velvet Underground i glavni autor njihovih pjesama, uvijek nepredvidljivi Lou Reed, koji je i tijekom solističke karijere ostvario nekoliko remek-djela i na desetke pamtljivih skladbi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:51