VIDEO: THE CORAL Tamni sjaj liverpulske psihodelije s novog albuma najavljuje potencijalno ekstatičan nastup na INmusicu

Kad je nedavno stigla najava nastupa liverpulske psych-rock grupe The Coral na predstojećem INmusicu, prvo što sam pomislio bilo je – fino, ali prekasno. Naime, The Coral su se nekako zagubili nakon prva dva sjajna, u zvuku psihodeličnog i folk-rocka 60-ih utemeljena pa i komercijalno uspješna albuma “The Coral” (2002) i “Magic And Medicine” (2003). Do 2010. godine objavili su još četiri albuma.

Solidno su prošli na top-listama, ali ukupna naklada ipak je bila mnogo manja od naklada prva dva albuma, a kritičarima se najviše dopao “Butterfly House” (2010) u produkciji iskusnog Johna Leckieja nakon kojeg je uslijedila duža pauza u radu grupe koju je nešto ranije napustio gitarist i trubač Bill Ryder-Jones. Njegov četvrti solo album “West Kirby County Primary” prošle je godine dospio visoko na kritičarskim listama najboljih izdanja. Nešto slično moglo bi se dogoditi s prvim pravim novim albumom The Corala koji su i ranije na interesantan način pomirili psihodeliju i folk-rock s nekim drugim utjecajima u rasponu od soula preko duba do spaghetti-westerna.

The Coral su naslijedili i specifičan Merseybeat zvuk od svojih liverpulskih predšasnika, uključivši The Beatlese, ugradili nešto od novijih iskustava indie-rocka, a “Distance Inbetween” je srodan posljednjim albumima Arctic Monkeysa, Queens Of The Stone Agea i The Black Keysa. Ponajprije zbog mračnih, teških, zujećih gitara s fantastičnim solažama Paula Molloya koji je efektno zamijenio također odsutnog Lee Southalla te loopovima u kojima su solaže u finalnom miksu mjestimice reproducirane unatrag.

Repertoar starih trikova, reklo bi se na prvu, ali The Coral tako dobro slažu sve te slojeve da zvuče nevjerojatno friško i svježe unutar amalgama u kojem se prepliću još i Kraut, garage, pustinjski i surf rock. U svemu tome velika je uloga glavnog autora i pjevača Jamesa Skellyja čija boja glasa i način pjevanja podjednako dobro pašu u žešćim garažnim, uvrnutim psihodeličnim, blistavim glam-rock i pastoralnijim folk-rock skladbama u perfektnoj produkciji dosad ne osobito poznatog i priznatog Richarda Turveya.

Generalno, comeback albumi su zamka, veća i od klasične stupice drugog albuma. U slučaju The Corala - koji više duguju Byrdsima i CSN&Y nego Beatlesima i Stonesima, odnosno Question Mark & The Mysterians i Seedsima nego Kinksima i The Who, kao da im je dom San Francisco, a ne Liverpool - ta je zamka pretvorena u novu šansu. Ne zbog dokinuća sveza sa “starim” zvukom i prethodnim albumima nego da se glazbena konstrukcija benda ojača i učini atraktivnijom.

Još prije desetak godina ovakav bi album mogao računati na multimilijunsku nakladu. Danas ni u domicilnoj Velikoj Britaniji ne mogu više u Top 10 najprodavanijih izdanja, ali neka vas bolesno stanje današnje glazbene industrije ne odvrati od novog albuma tamnog sjaja i potencijalno ekstatičnog nastupa The Corala na INmusicu. Mogao bi to biti koncert za pamćenje, kao što bi “Distance Inbetween” morao završiti vrlo visoko na listama najboljih ovogodišnjih izdanja.