NICK CAVE U LJUBLJANI

VIDEO: Publika zna da Cave liječi tugu i bol zbog sinovljeve smrti pa je došla tješiti ga, dati mu ljubav i osokoliti da ustraje dalje na putu

 Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA
Jedan od najvećih pjesnika rocka trideset godina nakon premijernog ukazanja na ovim prostorima održao veličanstven koncert pred više od deset tisuća ljudi u ljubljanskoj Areni Stožice, posve nalik dva dana ranije održanome u dva puta većoj beogradskoj Kombank Areni

Trideset godina nakon prvog koncerta u Ljubljani, tada u mnogo manjoj dvorani Kodeljevo, Nick Cave je u ljubljanskoj Areni Stožice okupio više od deset tisuća ljudi, a dva dana prije i dvadesetak tisuća u beogradskoj Kombank Areni. S obzirom na slične, rasprodane arene u drugim europskim gradovima, ovo je vjerojatno najveća turneja Nicka Cavea & The Bad Seedsa u više od tri desetljeća dugoj karijeri. Usporedbe radi, 2013. godine Cave je nastupio u Maloj dvorani ljubljanske hale Tivoli pred oko 4000 ljudi, a u Beču u jednako “nevelikom” Gasometru dok ove godine, 1. studenog, i tamo nastupa u daleko većoj Stadthalle, pred otprilike osamnaest tisuća ljudi. Otkud odjednom takva “pomama” za Caveom, nepobitno jednim od najkvalitetnijih i najkonzistentnijih kantautora od Dylana i Cohena naovamo, usporedivog i s njima obojicom, tim više ako su njegova posljednja dva albuma, “Push The Sky Away” i još više “The Skeleton Tree”, među najhermetičnijima u njegovoj karijeri?

Rasturao u Jugi

Moguće je da su na naplatu došli računi dugogodišnje upornosti i ustrajnosti, a bit će i da su njegove pjesme, među publikom zavidnog dobnog raspona s kakvim se ne mogu danas pohvaliti mnogi izvođači, radile same od sebe; pretvorivši ga u ikonu ne samo “odabranih”, kao prije trideset godina, nego i za široke mase slušatelja. Drugi razlog za ovako veliku, arenašku turneju vjerojatno leži u činjenici da je Cave navršio šezdeset godina, premda se to po njegovim gipkim pokretima i scenskoj kondiciji nikada ne bi reklo, pa i stariji i mlađi možda smatraju da neće imati još niz prigoda vidjeti ga i čuti uživo. Treći je usmena predaja jer ako je netko u proteklih trideset godina držao kultne koncerte o kojima se još godinama pričalo, onda je to Nick Cave s The Bad Seedsima.

Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA

Taj argument posebice drži vodu na ovim prostorima jer neke od prvih velikih koraka napravio je baš u Ljubljani, a njegove ploče i knjige dosezale su u bivšoj Jugoslaviji naklade al pari britanskima, možda i veće. Cave je ovdje bio (tamna) zvijezda kad to još nije bio drugdje, osim u Berlinu i Londonu. Četvrti i možda najvažniji razlog leži u nesretnoj pogibiji njegovog sina Arthura. Publika zna da je ova turneja, tri-četiri godine nakon one prethodne, autoterapija kojom Cave liječi tugu i bol zbog sinovljeve smrti pa mu je došla “jesti iz ruke”, odnosno tješiti ga, dati mu ljubav i osokoliti da ustraje dalje na putu koji je davno zacrtao.

Pakao ovisnosti

U tom smislu programirano ulaženje u publiku pa dovođenje jednog njenog dijela iz prvih redova na pozornicu tijekom bisa posve je razumljivo, premda je izostao onaj trenutak radosti i ludila kad je isto s The Stoogesima činio jedan od velikih Caveovih uzora, Iggy Pop. To pak ne znači da “The Weeping Song” s navođenjem publike da plješće kao što leptiri trepere krilima, uvijek dramatična i nabrijana obrada prastarog bluesa “Stagger Lee” i katarzična “Push The Sky Away” kojom nas šalje kući, a sebe tjera da nastavi dalje, nisu bile neodoljive. Dapače, baš i poput većeg dijela dvoipolsatnog koncerta, otvorenog mirnim, no ipak napetim skladbama “Anthrocene”, “Jesus Alone” i “Magneto” s albuma “The Skeleton Tree” koji je bio prisiljen dovršiti kao memento poginulom sinu.

Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA

Te tri skladbe bile su poput “postavljanja scene” za eksploziju koja će uslijediti najfascinantnijim dijelom nastupa s orkanskim izvedbama “Higgs Boson Bluesa” i “Jubilee Street” između kojih su se smjestili jednako olujni, posebno mi dragi stari favoriti “From Her To Eternity” i “Tupelo” od kojih potonja, premda o Elvisu i njegovom mrtvorođenom bratu blizancu, okrutnim hirom sudbine postaje i nešto poput pretkazanja pogibije Caveova sina blizanca. Taj dio nastupa u kojem se The Bad Seeds iz naizgled tihog ansambla prometnu u manijakalni blues-punk bend koji kao da mahnita na rubu one iste litice s koje se sunovratio nesretni mladi Arthur, najviše mi je u sjećanje prizvao Caveov prvi ljubljanski koncert otprije trideset godina. Tada sam, kao dvadesetogodišnjak za Studentski list, pisao kako se od droge sluđeni Cave u perfektno krojenom odijelu sa zlatnom iglom na kravati doima poput Franka Sinatre na audiciji za glavnog croonera u paklu. U međuvremenu Cave je prošao pakao ovisnosti, potom i smrti djeteta, najgore što se jednom roditelju može dogoditi, ali i dosegao vrhunce o kojima je tada, doslovce jezdeći po narkomanskom limbu između života i smrti, mogao samo snatriti. Postao je u neku ruku i poput Sinatre i Elvisa, Iggyja i Morrisona, Cohena i Dylana, Walkera i Waitsa, Hookera i Casha, odnosno simbioze spomenutih.

Danas je taj pakao iza njega, mada mi se kao i prije četiri godine u Tivoliju činilo da je opet “na nečemu”, a došlo je vrijeme i da odagna tugu za sinom. I to stapanjem s publikom kojoj se ne obraća kao masi, nego birajući pojedince, posebice djevojke iz prvih redova, preko kojih komunicira sa svima ostalima u dvorani.

Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA

Iznimno jednostavna, no grandiozna pozornica s puno pažnje pridane svjetlu i sjeni te crno-bijelim projekcijama kadrova s odra i iz publike pojačala je neposrednost, iskrenost i personalnost kojom Cave u savršenom “ajncugu”, lakiranim cipelama, bordo soknama i s neizbježnim zlatnim lancem i pečatnjakom šarmira sve u dvorani.

Divljanje po Križankama

Doduše, malo me kao veterana koji ga gleda jubilarni deseti, a možda i dvanaesti put, vrag će ga više znati, zasmetala izrežiranost nastupa, a i tempo je pao nakon silovite “Jubillee Song”. Ipak, teško je poreći ljepotu, senzualnost i zanos dobro poznatih “The Ship Song” i “Into My Arms” na koje se fino nastavio s novijima, također smirenim i melankoličnim “I Need You” i “Girl In Amber”. “Distant Sky” osmišljen poput virtualnog dueta nije mi baš legla, ali “Skeleton Tree” je bila prekrasna završnica prelijepog koncerta jer i takva elegičnost ima smisla u logično sinusoidno i teatarski koncipiranom koncertu za velike arene; koncertu tijekom kojeg Cave srasta sa svojim poklonicima i u razornim i u smirenim pjesmama. To tim više jer i njemu i The Bad Seedsima godine idu pa ni ne žele, a možda ni ne mogu divljati kao nekoć po Križankama kad je znalo dolaziti i do verbalnih okršaja s publikom ili mahnitanja zbog kojih nisi znao hoće li doći do regularnog ili prisilnog završetka koncerta.

Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA

Scenski radnik

Takvih iznenađenja već dulje nema, Cave je veliki pjesnik i još zna pustiti kočnicu, ali i veliki profesionalac i “scenski radnik” koji savršeno poznaje i primjenjuje tajne svog zanata.

Zreliji je i iskusniji, a pod vodstvom bradatog vrača Warrena Ellisa posrijedi je i vrlo elastičan sastav prekaljenih i fantastičnih glazbenika koji poput jednog slijede svog derviša, ako treba i u uragan, ali i u mirnu luku. Srećom po sve, mesija je odabrao život, umjesto da se nakon sinovljeve smrti utopi u tuzi alkohola i očaju narkotika ili, ne daj Bože, ubije. Katarza je provedena, kako za Cavea, tako i za njegovu vjernu publiku. Tome i služi ova velebna turneja, ali osobno bih za koju godinu rado uživao u ludilu Grindermana. Možda i to dočekamo jer i nakon smrti Arthura iznova je u takvoj formi u kojoj ništa nije isključeno te ni izbliza dovršeno.

Gordana Jankoska Vranić / HANZA MEDIA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 14:11