Nema u prošlost zakopanije subkulture i stila popularne glazbe 21. stoljeća od rockabillyja. Ponekad su izvođači s te scene samo neka vrsta fašnika, no nađe se na njoj i bisera poput irske pjevačice Imelde May čiji je četvrti album “Tribal” dospio do vrha irske i trećeg mjesta britanske top-liste najprodavanijih albuma. Čudno? Možda, ali da nije kredibilna pjevačica zacijelo joj koncem 2011. godine u dablinškoj O2 Areni ne bi gostovao Bono. Na prvu loptu, njezina najveća učiteljica je vremešna kraljica rockabillyja i nekadašnja Elvisova ljubavnica Wanda Jackson, no Imelda zna pomiješati rockabilly sa swingom, honky tonkom i drugim vintage žanrovima s imaginarne raskrsnice Patsy Cline, Billie Holiday i Earthe Kitt pa se doima poput divlje sestre Nore Jones ili vrckaste nećakinje Briana Setzera.
U vrijeme u kojem top-listama haraju lutke za napuhavanje, ugodno je za promjenu vidjeti na istima pjevačicu od krvi i mesa. Imelda May, kao i Katy Perry, “skockala” se po uzoru na imidž najpoznatijeg pin-up modela Betty Page na koju se fura i bivša djevojka Marilyna Mansona, danas vladarica burleske Ditta Von Tease. No, dok se Ditta uglavnom drži striptiza, a raskošno poprsje Katy Perry ne prati jednako impresivan glas, vragolasta Imelda ima moćan i sočan vokal, zavidnu pjevačku tehniku, živopisne pjesme s puno gitarskog twanga njezinog supruga Darrela Highama i erotičnost kakvu današnje dance-pop pevaljke i njihova publika uopće ne poznaju ili ne razumiju.
Neodoljiva ukulele verzija hita “Dreaming” grupe Blondie nije se ovdje našla bez razloga, a Imelda je živi dokaz da je u 50-ima rockabilly, kao tinejdžerski pop na vrhuncu popularnosti bio, a za jednu glazbeno-supkulturnu “enklavu” i danas ostao luckasta, divlja, seksepilna, ali i kvalitetna, kul i stvarna plesna glazba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....