NOVI ALBUM

Veliki bijeli reper Eminem traži svoju čast

Eminem je bio jedan od ključnih katalizatora za brojne bijele repere iz Europe. Bijelac koji repa više nije bilo svetogrđe

Na prijelazu milenija svi su mislili, možda čak i opravdano jer prodrmao je pop kulturu i postao njezina izuzetno bitna referenca kao malo tko u 90-ima, kako je Eminem kadar u hip-hopu odigrati sličnu rolu kao u 50-ima Elvis u rock’n’rollu - uzeti bazično crnačku glazbu i od nje učiniti glazbu bijelaca.

Donekle se, doduše, apstrahiralo kako je Elvis bio jedan od onih koji su učinili najveću i najvažniju fuziju 20. stoljeća - rhythm & bluesa i country & westerna iz čijeg je “divljeg braka” tog crnačkog i bjelačkog glazbenog žanra rođena beba kakvu prije nje svijet nije poznavao. Eminem nije bio takav alkemičar, pa čak ni prvi značajniji bijeli reper - prethodili su mu Beastie Boys, Everlast, latino-kohorta Cypress Hill, a iz pristojnosti nećemo spomenuti bijelu rap lutku na koncu zvanu Vanilla Ice.

Verbalne akrobacije

S druge strane, Eminem je doista bio bijelac koji repa poput crnca, oboružan podlogama crnoputoga Dr. Drea, pa se o svojevrsnoj fuziji ipak može govoriti, samo što je ona bila izvedena drukčijim sredstvima od Elvisove i njegovih obrada “Hound Dog” crnopute blues-shouterice Big Mame Thornton i “That's Alright” blues-pjevača Arthura Big Boy Crudupa.

Eminem je možda bio i ključni katalizator za svu silu bijelih repera s europskog kontinenta, pa tako i najbliži rođak hrvatskih repera. Biti bijelac i repati, zahvaljujući Eminemu, postalo je moguće i nije bilo svetogrđe, a “The Slim Shady LP” i “The Marshall Mathers LP” postali su referentnim hip-hop albumima na kojima je njihov tvorac, oboružan verbalnim akrobacijama, satirom i crnim humorom, brisao granice između izmišljotine i istine, zbilje i mašte, privatnog i javnog, izmičući tada prevladavajućim gangsta-rap klišejima i unoseći u rap poetiku svakodnevice i psihoanalizu “bijelog smeća” iz kojeg je potekao.





Loša analiza slave

Čast bogu, neke njegove pjesme nisu zvučale ozbiljnije od neslanih tinejdžerskih šala i moram priznati da sam se zblenuo kad mi je američki kantautor Terry Lee Hale u jednom razgovoru spomenuo kako Eminema smatra “američkim Shakesperom 21. stoljeća”. Čovjek bi takvu izjavu od folk i country kantautora očekivao na račun Dylana ili Townesa Van Zandta, ali ne i na račun Eminema čiji je sunovrat započeo prije pet godina. “Encore” je bio tek analiza svijeta celebrity-kulture u kojoj se zatekao i vlastite slave, odnosno udara koji su očekivano krenuli na njega, ali ne baš zanimljiv. “Relapse” je bio nešto slično, samo iz vizure zvijezde odcjepljene od stvarnosti i narkotika s kojih se skidao.

O ta dva albuma, nakon kojih na Eminema mnogi ne računaju ozbiljno, čak ni njihov autor na svom novome izdanju nema lijepih riječi pa u pjesmi “Talkin' To Myself” kaže: “Zadnja dva albuma se ne računaju/Na Encoreu sam bio na drogama, na Relapseu sam se skidao s njih”.

Usamljen kao Elvis

Novi album “Recovery”, analogno, trebao bi biti njegov pokušaj da čist, zreliji i stariji (37 mu je godina) pokuša uhvatiti priključak sa samim sobom, svijetom i karijerom tijekom koje je još pred neku godinu najavio svoje “umirovljenje”. Nije da na “Recoveryju” nema iskrenosti i znakova oporavka, prvenstveno u pjesmama u kojima je Eminem najkritičniji i najotrovniji prema samome sebi što jest novum u njegovom stvaralaštvu.

“Going Through Changes” s efektno iskorištenim semplom istoimenog refrena Ozzyja Osbournea koji danas vlastitoj obitelji i cijelome svijetu služi kao primjer osobe čji je mozak spržen opijatima, definitivno je najjača i najemotivnija pjesma na albumu u kojoj Eminem zvuči usamljeno kako je to na Gracelandu vjerojatno bio Elvis. Za njome slijede “Talkin’ To Myself” (feat. Kobe) u kojoj se ispričava fanovima za ranija nedjela i priznaje da je bio jalan na Lil’ Waynea i Kanye Westa, samokritična “Not Afraid” u kojoj pokušava sebe ohrabriti da se prihvati roditeljske odgovornosti i “25 To Life” o robovanju hip-hopu i njegovim klišejima koji mu je podario bogatstvo i slavu, ali i neuroze. U efektnije pjesme mogu se još ubrojiti “Won’t Back Down” s Pink i nadrukanom živom svirkom kojom dominiraju težak ritam i virovi orgulja dok će fanovima R&B-a biti zanimljiva kolaboracija “Love The Way You Lie” s Rihannom.

Znakovi oporavka

Naznake oporavka su prisutne, vrhovi top-lista izgledni, no najpoznatiji bijeli reper još uvijek nije u top-formi, a i pitanje je koliko je danas, kad je američki hip-hop u priličnoj komi, bitan i uvjerljiv. Eminemovo je vrijeme možda zauvijek prošlo, Elvis je jedan i jedini, tu ne može ništa promijeniti ni smrt Michaela Jacksona, a i nama je bitnije i zanimljivije što nam o svojim i našim problemima imaju za reći Edo, TBF, Frenkie ili Dubioza kolektiv.





Žalopojke o teškom životu slavnih nerviraju kao vuvuzele

No, odluka da posao s podlogama prepusti raznim drugim suradnicima, a ne Dr. Dreu (samo jedna, trubačima potfutrana “So Bad”) nije ispala prepametna, pa je dobar dio pjesama glazbeno tanak, dosadan i blijed. Previše je pjesama opterećeno i vokalnom pirotehnikom s kojom, baš kao i gitaristi poput Malmsteina ili Vaija koji soliraju unedogled, Eminem melje puno, ali proizvodi malo kvalitetnog žita.

On možda sazrijeva, ali još nije shvatio da se ponekad s manje riječi može preciznije pogoditi meta nego s “osam milja” stihova koje ispucava poput mitraljeza bez prekidača za pojedinačnu paljbu. Tamo gdje je snizio turažu i postao opušteniji, polučio je najbolje rezultate, ali otrovne pop-kulturalne strelice zalutale iz 90-ih (opet Mariah Carey!), žaljenje na težak život slavnih, ne baš uvijek zanimljive psihoanalize samoga sebe, opsjednutost seksom i žutilom te karikaturalno urlanje razmaženog derišta doista mogu udaviti slušatelja ili ga nervirati poput vuvuzela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:12