Uz ovaj vatreni koktel folka, ljevičarstva i punka, Zagreb je bio na nogama. I nakratko, barem, bio bolji grad

Franku Turneru nastup u zagrebačkom klubu Boogaloo bio je peti u Hrvatskoj, ako se ne varam, no prvi put ga uživo gledam i slušam samog s akustičnom gitarom u koju udara kao što je Joe Strummer udarao u svoj električni Fender Telecaster. Frank je svoj tisućiti koncert održao baš na festivalu Strummerville u čast pokojnom frontmanu The Clasha, no i otada je prošlo dosta vremena pa je ovaj u predvorju Boogalooa, kao da smo u nekom pubu što je bilo sjajno, bio Turnerov 2005. ili 2007. koncert u karijeri, oprostite što nisam zapisao.

Šalio se na koncertu

A sada vremeplov. Već od prve pjesme “If I Ever Stray” koja je odmah dobila zborno pojačanje izvrsno raspoložene publike, koja masu Tunrerovih stihova zna naizust, pa do posljednje, jednako frenetične i manifestne “I Still Believe”, a naročito kad je izvodio antifašističku “1933”, uputio sam se stazom uspomena do ljeta 1989. godine i festivala Reading. Tada smo se Ante Čikara i ja, oprostite ako sam već o ovome pisao, prije nastupa Billyja Bragga našli na njegovoj press konferenciji. Po završetku pressice užicali smo njegovog menadžera Petera Jennera, inače davno prvog menadžera Pink Floyda dok ih je predvodio Syd Barrett, da nas predstavi Billyju. Billy je ustao, zagrlio me i rekao: “Dobro mi došao, moj socijalistički prijatelju”, a tijekom koncerta sasuo salvu uvreda na račun nekih kretena koji su na štandovima prodavali neonastičke bedževe, majice, pamflete.

Tada sam odlučio da ću do kraja života ostati socijalist i antifašist jer kad vas tako pozdravi Billy Bragg, a on je zaista bio i ostao “mljekar ljudske dobrote”, nema Boga da me skrene s mog tvrdokornog ljevičarskog kursa. A došlo i neko takvo vrijeme da sam nakon koncerta i ja mogao reći Franku Turneru, premda dolazi iz Engleske i premda se zajedno s princom Williamom školovao na Etonu, “dobro mi došao, moj socijalistički prijatelju”. Jest da mu je djed bio bankar, a obitelj mu je i plemenitaška, no Frank je odlučio stati na stranu radništva, baš kao onomad Engels čiji je otac bio industrijalac.

I udarati u gitaru poput Strummera i pjevati stihove o pravdi poput Bragga, a na koncertu u Zagrebu i šaliti se na račun pokojne Williamove bake, kraljice Elizabete II, kad su mu u povodu njene smrti iz Amerike stizale stupidne poruke poput “žao mi je zbog vašeg gubitka”, što nam je ispričao prije pjesme “Long Live The Queen”. Usput, možda znate, a možda i ne, Savez komunista Jugoslavije sugerirao je Jugotonu da u Jugoslaviji ne objavi album “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa da ne “uvrijedimo englesku kraljicu”. Vidite, Tito je kao komunist odjebao Staljina, ali pazio na ugled i čast Elizabete II, a da je živ, vjerojatno bi rasturio Putina, Trumpa i Von Der Leyen kao beba zvečku.

Frank Turner

Cristina Massei/alamy/profimedia/Cristina Massei/alamy/profimedia

Vjera u bolje sutra

No da se vratim nastupu Franka Turnera koji publiku strpljivo, uporno i marljivo osvaja pjesmama nabijenima gorljivošću, humanošću i vjerom u bolje sutra i pravdu, svemu oko nas unatoč. Njegov je optimizam doslovce zarazan i nemoguće je čovjeku s njegovog nastupa otići nenasmijan, osokoljen njegovim optimizmom i radostan što je prisustvovao jednom tako srčanom i poštenom koncertu. Koncertu na kojem jedan čovjek sije više energije nego mnogi bendovi. Već me na drugoj pjesmi “Girl From The Record Shop” pa na “Be More Kind” i pri kraju na “Get Better” zviznula još jedna asocijacija, mimo one na Billyja Bragga ili na Woodyja Guthrieja na čijoj je akutičnoj gitari pisalo “ovaj stroj ubija fašiste” ili na Petea Seegera kojeg je proganjao FBI zbog “ljevičarenja” i borbe za radnička i ljudska prava, a kojem se Bruce Springsteen odužio albumom “We Shall Overcome”, potom i turnejom sa Seeger Session Bandom.

Mislim da je ta misao na koju sam pomislio, gledajući i slušajući Franka Turnera, potekla ranih 80-ih od Bretta Gurewitza, osnivača grupe Bad Religion i najveće punk diskografske kuće Epitaph. Ako i nije bio Brett, poanta je da je on ili netko s američke hardcore scene tih ranih 80-ih rekao da je “hardcore punk u 80-ima isto što i folk u 60-ima”, samo bučniji, brži, prljaviji i s električnim gitarama. No fokus na borbu za pravice onih koji žive od svog rada i na ljudska prava općenito, uz antifašizam i borbu protiv utrke u naoružanju i nuklearnog arsenala ostao je sličan. Kako u 60-ima, tako u 80-ima, a Frank Turner je s ovim i ovakvim nastupom, premda solo uz akustičnu gitaru, zaista povukao znak jednakosti između folka i punka.

Jedina je šteta što umjesto Eda Sheerana na Hipodromu nije nastupio baš Frank Turner, ali tako je to kad masovna publika voli zašećerenu vodicu, a ne vatreni koktel folka, ljevičarstva i punka. Doslovce svaka Turnerova pjesma, ne samo na ovom i ovakvom koncertu, doista je istovremeno i folk i punk. I naravno, to nema nikakve veze s besprizornim “u se, na se i poda se” svinjarijama turbo-folka i trap-folka, začinjenim glorifikacijom brzog bogaćenja, mafijaškog životnog stila, “narkokoridaškog” presravanja s drogom i oružjem, kurvarluka i zavijanja iz bijesnih automobila koje bi svima i svuda trebalo konfiscirati, ako već seruckamo o ekologiji. Turnerov folk u suštini je briga za boljitak bližnjega, više jednakosti i manje socijalne razlike.

Borba je to za ono društveno tkivo koje razumije Piketty, a koje je u Engleskoj pokopala Thatcherica, na čiji grob metaforički pišam i pljujem, rekavši “da ne postoji nešto poput društva”. E pa kad imate samo “ja, ja, ja i opet ja”, onda zaglavite u društvu i svijetu u kojem živimo danas, odnosno u društvu u kojem igru vode moralne gnjide i krupni kapital, a koje bi 2033., a možda i ranije moglo završiti kao 1933. godine, kad je Hitler postao kancelar. Ostalo je povijest koja bi se nažalost mogla ponoviti. Za kraj mogu samo reći da današnjem svijetu ne manjka više desnice nego upravo suprotno. Nedostaje mu više (prave) ljevice i onoga o čemu je tako gromko, frenetično i srčano pjevao i govorio Frank Turner.

Budite smjerni, vjerujte u pravdu, kročite ulijevo, budite bolji ljudi. Činite to, da parafraziram njegovu pjesmu “Do One”, i to idući na istok, zapad, sjever i jug, kako pjeva u abmlematskoj “The Road”, a ja ću uz ono jug nadodat i “uz druga je drug” pa da se vratimo staroj dobroj pouci “evviva il socialismo e la libertà”.