U 60-oj godini napokon je slavna. Žalite li za Tinom Turner, poslušajte ovaj album

I vremešna crnoputa pjevačica Bettye Lavette mogla je odavno baciti koplje u trnje, ali nije nego je u šezdestoj godini života napokon dočekala da albumom "I‘ve Got My Own Hell To Raise" (2005) pokuca na vrata slave i popularnosti na koja je prvim soul singlovima za renomirani Atlantic Records kucala još ranih 60-ih, s nenavršenih osamnaest godina. Kad su joj pankeri u diskografskoj kući Anti- prije dvadesetak godina dali šansu, malo tko je slutio da će Bettye, koja je bila i ostala najbliža Tini Turner iz 60-ih i prve polovine 70-ih, napokon početi dostojno živjeti od onog što najviše voli raditi - pjevanja soula koji će vam slomiti srce, vrućeg rhytm & bluesa koji nema veze s modernim prenemaganjem zvanim R&B, uspaljenim bluesom i masnim funkom. Kvaka je u tome da je poznate pjesme Lucinde Willams, Boba Dylana, Dolly Parton, Johna Hiatta, Led Zeppelina, Beatlesa, Stonesa, Eltona Johna i drugih uspjela učiniti svojima.

Za promjenu, nakon dugo vremena, Bettye na albumu "Lavette!" pjeva pjesme samo jednog autora, ne odviše poznatog bjeloputog klavijaturista i saksofonista Randala Brambletta koji je posljednjih pedestak godina surađivao s brojnim glazbenicima, uključivši Grega Allmana, Bonnie Riatt, Stevea Winwooda, Rogera Glovera, Robbieja Robertsona. Stoga nije čudo da se na "Lavette!" kao gosti pojavljuju Steve Winwood, John Mayer, Pedrito Martonez i Jon Batiste, no zapravo je veće čudo kako se Bramblett pjesmama ubacio u život svoje "muze". Od prve "See Through Me" u kojoj je zaista potresno slušati Bettye dok pjeva "kako su svi gledali kroz nju", kao da ne postoji, preko "Plan B" u kojoj tvrdi kako tog, rezervnog plana za nju nije ni bilo pa do posljednje "It‘s Alright", pastoralnom country-soulu kojim daje do znanja da je u njenom životu napokon sve sjelo na svoje mjesto.

A najveće čudo je koliko je još vatre, snage i izdržljivosti u njenom glasu, iskrzanom i ogrubjelom, ali i dalje moćnom i snažnom glasu kojim slušatelje uzdiže s poda da nastave dalje. Jer, ako je mogla Bettye, kako ne bi mogao netko drugi. Ne branim vam da tugujete za Tinom Turner, jer tako nešto bilo bi glupo i besprizorno, ali probajte poslušati i Bettye Lavette. Uz njen tako humani album "Lavette!" bit će vam lakše, a i ona to zaslužuje jer je bila jedna od najvećih pjevačica soula, funka i rhytm & bluesa čak i kad gotovo nitko nije znao za nju. Danas, pak, veće od nje gotovo da nema.