NAJNJEŽNIJI ALBUM

THE BLACK KEYS Komercijalni su, ali ne i ljigavi i vješto zaobilaze pravila pop industrije

Zvučni spektar ‘Turn Blue’ razjapit će vam gubicu do poda i dati do znanja da rock i danas može biti hip i retro

The Black Keys iz Akrona, Ohio - nekoć centra američke gumarske industrije odmilja zvanog “Gumograd”, danas tipičnog “Umorgrada” s ugaslom industrijom - u prvoj su dekadi 21. stoljeća bili opskuran mladi bjelački blues-punk duo s etikete Fat Possum za koju su snimali samo stari, sad većma pokojni i do 90-ih uglavnom nepoznati crnoputi bluzmeni iz Mississippija.

Sedam Grammyja

Početkom druge dekade 21. stoljeća The Black Keys postaju jedan od najpopularnijih, najtraženijih i najtiražnijih rock bendova današnjice čija su posljednja dva albuma, “Brothers” i “El Camino”, zaradili i sedam Grammyja i pažnju pop publike. Ključno pitanje, dakle, glasi: jeste li zadovoljni tranzicijom The Black Keysa iz malo poznatog underground benda u sastav s top lista na kojima će odskočiti i novi, do visokog sjaja ispolirani album “Turn Blue” koji zvuči poput sudara 80’s synth-popa i 70’s FM rocka i 60’s psihodelije, a za koji bi MGMT dali sva svoja četiri jaja da ga znaju napisati i snimiti?

Većina jest i ta većina ovaj put je u pravu. Ako ste pak nezadovoljni, uvijek se možete vratiti abrazivno-masnim blues-punk albumima poput “Thickfreakness” i “Rubber Factory”. Oni su esencija iščašenja bluesa, ali snimati ih iznova na tek zeru drugačiji način za manje-više istu publiku poput Jona Spencera, dugoročno nema većeg smisla. Igra koju igraju gitarist Dan Auerbach i bubnjar Patrick Carney, uz svekoliku pomoć svog “kućnog” producenta Danger Mousea, mnogo je zabavnija pa i zahtjevnija, a uvelike i logična. Zašto Carney i Auerbach - dodatno potvrđeno i njegovim producentskim zahvatima za Dr. Johna, Bombina, Valerie June, Lanu Del Rey - ne bi imali potrebu da iščaše i smiksaju i pokoji drugi žanr, umjesto da samo pankerski tretiraju blues? To im je pošlo za rukom i iz vizure visokotiražnog rock dua koji se uspijeva na top-listama nositi s vlasnicima dance i pop hitova. Pri tome nisu izgubili ni zeru stečenog kredibiliteta. U konačnici svoju tranziciju izveli su prirodnije nego ZZ Top na “Eliminatoru”, novim valom podraženom stapanju blues-rocka i synth popa.

Suptilan i zavodljiv

The Black Keys tu igru igraju toliko vješto da im je na njoj postao zavidan i Jack White koji bivšoj supruzi Karen Elson prigovara što će im sin pohađati istu školu kao i sin Dana Auerbacha jer potonjeg smatra “šupkom” i “kopirantom”. Koliko god volim Whitea, mislim da je prdnuo u rosu. Djeca nisu kriva za mane svojih roditelja, a i Dan Auerbach je postao važan gotovo koliko i Jack White, bilo to potonjem pravo ili krivo. Nitko Whitea nije natjerao da ugasi The White Stripes i ne zaigra igru kakvu igraju The Black Keys čiji “Turn Blue” nije napadački i na prvu loptu zarazan poput “El Camina”, ali jest njihov najsuptilniji, najseksepilniji, najnježniji i najzavodljiviji album. The Black Keys u svoju orbitu kooptiraju niz žanrova, ostajući jedinstveni i prepoznatljivi. Komercijalni, ali ne i ljigavi. Popularni, ali ne i šugavi. Uspješni, ali bez podilaženja pravilima pop industrije.

Primjerice, uvodna “Wei-ght Of Love” je nevjerojatno kombiniranje gitara Neil Younga i Santane u stvarčugu nad čijom bi se solažom zamislio i John Frusciante. Odjavna “Go-tta Get Away”, pak, klasičan je boogie-rock. Ako su “Fever”, “Lovers” i naslovna “Turn Blue” izrazito plesne, “It’s Up To You Now” je vraćanje Hendrixovskoj blues-rock matrici koja nedostaje puristima, “In Time” elegantan rock’n’soul, a “Bullet In The Brain” na pola puta između countryja i Krautrocka.

Majstori na INmusicu

Violine, elektronika i orgulje savršeno su uklopljeni u zvučni spektar The Black Keysa, raznolikost u rasponu od blues-punka preko disco-funka do dance-rocka ni u jednom trenu nije isforsirana ili nakaradna, a falseta, gitarska sola i ritmička struktura razjapit će vam gubicu do poda. “Turn Blue” daje do znanja da rock i danas može biti klasičan i eklektičan, cool i pop, organski i ispoliran, hip i retro, kredibilan i komercijalan. Njegovi vlasnici majstori su takvog stvaranja i izvođenja rocka, a na INmusic dolaze u naponu snage i popularnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:22