CHUI OVU GLAZBU

SVJETSKI RELEVANTNO IZDANJE HRVATSKE JAZZ SCENE Kozmičke avanture trija Chui i Jazz orkestra HRT-a

 

Što je sve i kako za jazz u Hrvatskoj, a i šire, učinio pokojni Boško Petrović dobro je znano. Kako kroz sastave poput Zagreb Jazz Quarteta ustrojenog po uzoru na Modern Jazz Quartet, B.P. Conventiona i B.P. Club All Stars te druge formacije s ovdašnjim i inozemnim glazbenicima, tako kroz brojna glazbena izdanja čiji je jedan dio posljednjih godina sabran u nekoliko hvalevrijednih box-setova, legendarni B.P. Club kao zagrebački hram jazza te pedagoški rad i promotivne aktivnosti, uključivši festivale, radijske i televizijske emisije. Njegovim odlaskom, posljedično i gašenjem B.P. Cluba, došlo je do neizbježne praznine, no pojavila se uz Boška, ali i mimo te poslije njega nova plejada hrvatskih jazz glazbenika pa više ne stoji pošalica da hrvatsku jazz scenu čine tri glazbenika koji međusobno drže pet formacija.

Doajeni scene

O još uvijek relativno mladom, ali i doajenu ovdašnje jazz scene Matiji Dediću, koji je album “Matija svira Arsena” dogurao i do Porina za Album godine, ne treba trošiti riječi kao ni o saksofonistu Saši Nestoroviću, pjevačici Tamari Obrovac, gitaristu Elvisu Staniću, da ne navodim dalje. Svi su se oni etablirali ranije, no još od Boškovih kultnih ansambala nismo imali tako vibrantan jazz sastav kakav smo dobili kroz formiranje pa etabliranje trija Chui koji samostalno i kroz suradnju s drugim glazbenicima i pjevačima ovdašnji teritorij jazza širi nalik onome kako je to u 70-ima ovdje i po Europi činio B.P. Convention. Nije to jedina nova snaga ovdašnjeg jazza jer pažnju kritike i publike zaokupljaju i drugi, poput Maka Murtića i njegovog Mimika Orkestra koji je nastupao i vani te u Londonu objavio četiri albuma.

O Maku, pak, nekom drugom zgodom, jer ovo je priča o Chui koji je na ovdašnju scenu nastupio hrabro i silno kao trio koji svjesno i namjerno ruši barijere, a da pri tome stječe sve brojniju publiku. Jednom me zgodom u KSET-u oduševila bučnost njihova fusion-jazza obilato potpomognuta elektronikom. Na albumu “The Second Arrival” (2013.) dojmilo me se kako su se nastavili na ono što su u Sloveniji tijekom 80-ih činili sastavi Quaterbriga i Miladojka Youneed, proizašli iz kultnog Begnagrada, odnosno engleske bendove iz sličnog perioda poput Rip Rig & Panica, povremena sklonost jazz-hopu US3 i dub-funku Materiala (Billa Laswella), a što su nadograđivali na jazz-rock fuzije Chicka Coree i srodne. Na koncu su ih “amenovali” i Martin, Medeski & Wood + Scofield kad su ih na koncertu u sklopu nažalost ugašenog Zagreb Vip Jazz Festivala odabrali za predgrupu.

Ukusni aranžmani

Na trećem albumu “Third Sun From The Stone” krenuli su tragom Hendrixa i Sun Ra, ali i skandinavskih free-jazz formacija poput The Thinga (Matsa Gustafssona) s elementima psihodeličnog i Krautrocka, a pod vodstvom maštovitog kompozitora i klavijaturista Tonija Starešinića koji se ne boji “out of the box” promišljanja jazza, rocka, funka i elektronske glazbe. Bila je to prava odiseja na koju se fantastično nadovezuje netom objavljeni četvrti album “Chui ovu glazbu” realiziran s Jazz orkestrom HRT-a u HRT-ovom Studiju Bajsić nakon dva rasprodana nastupa u dvorani “Gorgona” MSU-a.

Za aranžmane su bili zaduženi Joe Kaplowitz koji sa suprugom Lelom također čini dobre stvari na ovdašnjoj jazz sceni, Luka Žužić i Andreas Marinello koji je i dirigirao Jazz orkestrom HRT-a dok je u bonus pjesmi “Tebi putujem” nastupila Josipa Lisac. Dvostruki album “Chui ovu glazbu” donosi skladbe poznate s ranijih izdanja, no u ovakvoj formaciji i s ovakvim aranžmanima posrijedi je posve novi doživljaj. Usput, ovitak je djelo Esada Ribića koji već godinama razvaljuje kao jedan od strip-autora Marvel Comicsa.

Naravno da je i zbog brojnosti glazbenika sve šire postavljeno, no ono što oduševljava je koliko su se i trio i orkestar otvorili jedni prema drugima te koliko su aranžmani ukusni, maštoviti, suvremeni i uvezani tako da se bešavno stapaju razni rukavci koji sada meandriraju u još široj glazbenoj delti.

Kad već Toni Starešinić, Vojkan Jocić i Janko Novoselić u perfektnoj produkciji Igora Geržine naginju kozmičkom poimanju glazbe, u kojem njihov sinemaskopski fusion-jazz nije daleko od space-rocka i freak-funka, moglo bi se reći kako je album “Chui ovu glazbu” poput materije koja kulja kozmosom nakon eksplozije supernove, ako nešto nisam pogrešno shvatio iz meni teško dokučive astronomske fizike.

Prije interneta

A i koliko god relativno malo znam o univerzumu jazza, nemoguće mi je ne prepoznati koliko razigrani Chui i Jazz orkestar HRT-a guštaju i zajednički teže suvremenim žanrovskim hibridima i donedavno neslućenim razinama domaće jazz glazbe, time i podsjećanju na stelarne dosege iz doba Zagreb Jazz Quarteta i B.P. Conventiona.

Pitanje je samo je li “Chui ovu glazbu” najbolji domaći album godine, ma o kojoj glazbi debatirali, te mogu li Chui u inozemni proboj jer su univerzalno razumljivi, ali i stoga što kvalitetom mogu parirati glazbenim avanturama Kamasija Washingtona, primjerice? Pribrojite ovome Maka Murtića od mlađih i Matiju Dedića od iskusnijih te nekolicinu drugih, istaknutih hrvatskih jazz glazbenika.

Skandinavci bi znali kako s njima u svijet. Vrijeme je da to nauče i naši diskografi, menadžeri, koncertni promotori i booking agenti, ili da analiziraju kako je to još u 60-ima i 70-ima, kad internet nije bio ni u mašti, činio veliki B.P.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 02:02