ZAGREB - Kad je 1990. nastupila u Domu sportova, Suzanne Vega bila je jedna od najpopularnijih kantautorica, a neki od nas budala mislili su da rata neće biti i da s takvim koncertima napokon hvatamo priključak sa svijetom.
No, 2011. godine Suzanne Vega daleko je od one popularnosti kakvu je uživala tih kasnih, sretnih 80-ih. Ipak, jedno se nije promijenilo. Pjesme Suzanne Vega još su dojmljive, lijepe i snažne, čak i kad ih izvodi samo uz pratnju svoje akustične ili električne gitare sugestivnoga gitarista Jerryja Leonarda.
Za takav komorni štimung zagrebačka Scena Gradec, koja ugođajem podsjeća i na umanjenu verziju ljubljanskih Križanki.
U licu mladolikija od 52 godine koliko ih nosi na krhkim plećima, Suzanne se iznova zagrebačkoj publici predstavila kao vlasnica minuciozno napisanih i fino uglazbljenih folk-pop pjesama poput “Marlene On The Wall”, “In Liverpool”, koju je jedan gospodin iz publike zatražio i dobio na bisu, te hitova poput “Blood Makes Noise”, “Tom’s Diner” i “Luka”.
Žicu koju je imala kao dvadesetineštogodišnja kantautorica, a po uzoru na velike prethodnike poput Dylana, Cohena i Reeda - da sjedne u neki cafe bar i u jednom pogledu obuhvati atmosferu, osmisli likove prema slučajnim prolaznicima i napiše intrigantnu pjesmu - Suzanne Vega nije izgubila ni u novijim pjesmama koje je predstavila. Posebno dojmljive bile su one iz predstave o spisateljici Carson McCullers, poput “New York Is My Destination” ili duhovita “Tombstone” o sprovodu omiljene mačke u režiji njezine majke.
Da su uz Suzanne i Leonarda na sceni bili još kontrabasist i bubnjar s metlicama, njezin bi nastup bio još dojmljiviji, ali i ovako je bilo lijepo, inspirativno i poput pravog odmora za uši čuti kantautoricu koja doista zna napisati i bez imalo pompe, dojmljivo izvesti nezaboravne pjesme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....