PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

STIŽE NAJVAŽNIJI KANTAUTOR 21. STOLJEĆA Zbog neukrotivosti na pozornici i autodestruktivnog načina života zvali su ga 'Kurtom Cobainom americane'

 Getty
Uoči premijernog hrvatskog koncerta najvažnijeg i najboljeg kantautora 21. stoljeća u Zagrebu 13. srpnja

Kad god se povede razgovor o kantautorima, prvo što čovjeku padne na pamet je “zlatno doba” folk-rocka, započeto ranih 60-ih s Dylanom i Joan Baez, a nastavljeno s Cohenom, Youngom, Crosbyjem, Stillsom, Nashom, Simonom & Garfunkelom i desecima drugih, uključujući Nicka Drakea i Tima Buckleyja čiji je sin Jeff Buckley također prerano preminuo.

U 70-ima su vrlo popularni bili Van Morrison, James Taylor, Jackson Browne i niz drugih pa Joni Mitchell, Carole King, Ricky Lee Jones i Patti Smith, outlaw-country kantautori poput Parsonsa, Kristoffersona, Jenningsa, Nelsona, Haggarda, Van Zandta i Clarka da bi koncem te dekade Springsteen izrastao u najveću američku rock zvijezdu 80-ih. U 90-ima smo visoke kantautorske dosege dobivali od kantautora americane, Cave je postao alfa i omega kantautorstva kao i njegova kratkotrajna družica PJ Harvey, Casha je revitalizirao Rick Rubina, a sjećamo se i vrtoglavih naklada Alanis Morissette i njezinih kolegica, inspiriranih i nasljeđem Kate Bush.

Zlatno doba

No, 21. stoljeće je zapravo, uključujući i Dylanovu “obnovu” i uvijek produktivnog Younga, postalo novo “zlatno doba” kantautorske glazbe, a ako u ovovjekoj renesansi kantautorstva - kojeg možemo povezati i s erom srednjovjekovnog trubadurstva - treba tražiti ključne likove, onda su to s jedne strane Norah Jones, a s druge Ryan Adams koji je u drugoj polovini 90-ih djelovao u okviru americana benda Whiskeytown da bi potom nastavio kao solist. Čast Bogu, bilo je u proteklih sedamnaest godina - koliko već traje Ryanova kantautorska karijera s isto toliko objavljenih studijskih albuma - onih koji su prodali daleko više albuma od njega, poput američkih soft-rock kantautora Jacka Johnsona i Johna Mayera te engleskih pop kantautora poput Jamesa Morrisona i Eda Sheerana.

Na stranu naklade, nitko od njih nema ni tako bogatu diskografiju ni tako interesantnu biografiju kao Ryan Adams koji je nekoliko godina imao problema jer su ga brkali s kanadskim Bryanom Adamsom. Zbog toga je jednom zgodom na koncertu u Nashvilleu iz dvorane izbacio tipa koji je uporno tražio “Summer of ‘69”. Zanimljivo i hektično, jer takav je Ryan, niz godina kasnije znao je na koncertima izvesti baš spomenuti hit Bryana Adamsa, kao i niz drugih obrada, a još je sumanutije bilo kad je 2015. godine preradio i objavio vlastitu verziju albuma “1989” pop-zvijezde Taylor Swift.

No ništa od takvih “štikleca” nije bitno da vas prizove na napokon premijerni nastup Ryana Adamsa u Hrvatskoj - Zagreb, Tvornica kulture, 13. srpnja - koliko osebujnost njegovih ključnih albuma premda, reći će neki, na njima baš i nema hitova. To je zapravo i jedina Adamsova “mana”, uz činjenicu da je nekoliko godina doista bio previše produktivan da bi mu baš svako izdanje “držalo vodu”. Zauzvrat, teško je naći kantautora koji je objavio toliko antologijskih albuma u tako zgusnutom nizu koliko ih je izbacio Ryan.

Primjerice, njegov solistički debi “Heartbreaker” (2000) mogao se mjeriti s ključnim (akustičnim) albumima Neila Younga, Townesa Van Zandta, Stevea Earlea, Boba Dylana s čijim je “Blood On The Tracks” dijelio tematsku nit, ili Grama Parsonsa zbog čega mu je u “Oh, My Sweet Carolina” gostovala i Parsonsova muza Emmylou Harris. Bio je to jedan od najljepših i najpotresnijih albuma o brodolomu jedne ljubavne odiseje.

Na konto “Heartbreakera”, a još više na račun elektrificiranog albuma “Gold” (2001), a koji bi u doba (ponovo vraćenog) vinila osvanuo kao dvostruki LP, Adamsa su nazivali “novim Bobom Dylanom” i “novim Gramom Parsonsom” s kojim dijeli isti dan rođenja (5. studenoga, ali 1974. a ne 1946. godine). Zbog neukrotivosti na pozornici i još autodestruktivnijeg načina života zvali su ga i “Kurtom Cobainom americane”.

“Gold” je, dakle, bio Ryanovo ponovno uštekavanje u život, odlazak iz New Yorka (kojemu je posvetio predivnu istoimenu pjesmu) u Los Angeles i glazbeno putovanje Amerikom sa srcem na reveru istaknuto za neku novu ljubav.

Raspadnuta obitelj

Bio je to klasičan američki rock’n’roll album na kojem su se prelamali utjecaji Neil Younga, Stonesa, The Banda, južnjački i country-rocka, ali i neprežaljenih bendova poput Replacementsa. Tada je bio navršio 27 godina i ipak nadživio i Parsonsa i Cobaina, a s punim se pravom slikao i pred američkom zastavom, baš poput Springsteena na “Born In The U.S.A.” s kojim je također dijelio pokoju poveznicu. Nije loše za klinca koji je odrastao u disfunkcionalnoj obitelji u Jacksonvilleu u Sjevernoj Karolini, koju je otac napustio kad je Ryanu bilo samo pet godina, a malo nakon toga iz kuće će njegovu majku, braću i sestre pa i njega, “jer nije željela imati veze s djecom” izbacila i baka pa su kraće vrijeme bili beskućnici. Zanimljivo, baki Ryan to nije zamjerio, a s osam je počeo pisati priče, opijen Edgarom Allanom Poeom, ubrzo i Jackom Kerouacom, Hubertom Selbyjem i Henryjem Millerom.

Akordi Neila Younga

Gitaru je naučio svirati s četrnaest godina, a sa šesnaest napušta srednju školu radi rock’n’rolla, osniva prve bendove da bi se sredinom 90-ih počeo etablirati kroz grupu Whiskeytown iza koje ostaju tri, među poklonicima americane cijenjena albuma od kojih je najdojmljiviji “Stranger Almanac” (1997).

Tepali su mu i da je “lutalačko Kerouacovo srce okačio na akorde Neila Younga”, a pokojni prijatelj i kolega Darko Glavan i ja gledali smo ga sredinom veljače 2002. godine na koncertu u minhenskoj Essler Halle, baš u sklopu turneje za album “Gold”, nakon kojih će uslijediti manje važni albumi “Demolition”, “Rock ‘n’ Roll” i “Love is Hell”. Tada mi se činilo da je počeo gubiti kompas, ali prije toga, taj koncert u Münchenu bio je jedan od najimpresivnijih u mom životu. Bilo je bojazni da će u skladu s uzrečicama “sex, drugs & rock’n’roll” i “živi brzo, umri mlad i budi lijep leš” izgorjeti u stvaralačkoj groznici, umrijeti od overdosea, postati konvertirani katolik ili pijanac poput Paula Westerberga iz Replacementsa. Ipak, prevladale su naznake da ćemo o Ryanu govoriti kao o najvećem američkom kantautoru započetog stoljeća. Riskantno je jezdio po tankoj bijeloj crti, vjerojatno i kokainskoj, zamrljan od crnog vina kojeg je potezao iz boce, ali u deliriju i “high” koliko treba, dvo i pol satni koncert odvozio je poput onih automobila kojima luđaci ganjaju srce uragana.

Oko njega su frcale iskre šarmantnog, hipersenzitivnog, hiperaktivnog i hiperproduktivnog autora, genijalca, vinoljupca i lančanog pušača s iskrzanim srcem na reveru. Izgled, gard i postava peteročlanog pratećeg benda The Sweetheart Revolution bili su pak na tragu Stonesa iz vremena dvostrukog albuma “Exile On Main St.”, The Banda dok su prašili s Dylanom, Flying Burrito Brothersa pa i Springsteenovog The E Streeta, ali ni u primisli nije bilo da je Ryan kliše i white-trash klinac fasciniran rock’n’roll herojima. Ako je na njih i podsjećao, jednako se tako mogao mjeriti s njima jer je utjelovio karizmatičnost mladog Dylana, erotičnost Jima Morrisona, autodestruktivnost Cobaina i melankoličnu depresivnost Parsonsa, energičnost i izdržljivost Springsteena, emotivnost Neila Younga, nihilizam Iggyja Popa, grijehe Hanka Williamsa, outlaw-country trubadurstvo Stevea Earlea i obješenjaštvo Keitha Richardsa. Oko sebe je bacao netom zapaljene ili polupopušene cigarete, a jednakom drskošću i pjesme, samo što su iste bile genijalne, frenetične i beskrajno uzbudljive u želji da gorljivost i šamansku opsjednutost rock’n’rollom prenese na publiku.

Neka ovo osobno prisjećanje na taj veličanstveni nastup bude i vama pozivnica za Ryanov koncert u Tvornici, a za pripremu nemojte zaobići ni njegove albume poput “Cold Roses” (2005) i “Jacksonville City Nights” (2006) pa, nakon raspuštanja prateće grupe The Cardinals, trinaesti po redu “Ashes And Fire” (2011) s kojim je napokon ušao u Top 10 najprodavanijih izdanja.

Ljubavni brodolom

Uz njih valja spomenuti i eponimni “Ryan Adams” (2014) na kojem je postigao balans između college-rocka 80-ih u stilu The Replacementsa i arena-rocka 70-ih u stilu Cheap Tricka dočim, nakon prelijepog akustičnog “Live At Carnegie Hall” (2015) ovogodišnji “Prisoner” (2017) predstavlja povratak motivu ljubavnog brodoloma. Samo ne više u okviru akustične americane, kao na “Heartbreakeru”, nego unutar elegantnog soft-rocka i krize srednjih godina umjesto adrenalinske groznice s ivice zaginuća u mitskoj dvadeset i sedmoj godini života, čijem se klubu pokojnika srećom nije pridružio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 01:59