Vokalist Jason Williamson i glazbenik Andrew Fearn, ako ih uopće možemo nazvati vokalistom i glazbenikom, nisu iz Sleaforda nego iz Granthama, rodnog mjesta Margaret Thatcher kojoj bi - da je živa - bili ultimativna noćna mora. Njih dvojica nisu mladi nego u srednjim četrdesetima. Nisu ni modsi, a kamoli odani sljedbenici današnje pop-mode. Upravo suprotno, Jason i Andrew su stari pankeri koji hip hop tretiraju poput punka, odnosno sredstva za obračun s establišmentom, a ne ulaznicom u kastu bogataša iz MTV spotova. “Divide And Exit” u sedam je godina “karijere” već sedmo njihovo izdanje, a usporedno s novim albumom sami su si objavili i kompilaciju singlova “Chubbed Up”.
Kvaka zbog koje se nalaze visoko na listama albuma godine najutjecajnijih britanskih medija je što trenutno u glazbi nema boljeg ogledala britanskog društva, ali i cjelokupne Zapadne civilizacije od njihovih, psovkama bogato ukrašenih stihova na sjevernoengleskom dijalektu koje poput strojnica Spitfirea mitraljira Jason Williamson u pratnji krajnje rudimentarne glazbe Andrewa Fearna, čiji su glavni alati smiješno jednostavne bas-dionice, loše programirana ritam-mašina i uzgredno zvrndanje sintesajzera.
Nekoliko sam puta tijekom proteklih godina napisao da su svijetu nasušno potrebni “novi Sex Pistols”, ali i da nije bitno kojim će se sredstvima “novi Sex Pistols” izražavati - električnom gitarom ili sintesajzerima, punkom ili rapom. Sleaford Mods su iz moje jednadžbe za koju nikada nisu čuli, ali im je kao starim pankerima jasna i razumljiva, samo zbrojili dva i dva.
U odnosu na popularnu glazbu 2014. godine Sleaford Mods doista su najbliže onome što su Sex Pistols bili za popularnu glazbu 1976. godine. Ono što je danas drukčije jest činjenica da su popularna glazba i svijet (zahvaljujući Sex Pistolsima) toliko navikli na šokove pop-kulture da Sleaford Mods (spram kojih Sex Pistols zvuče poput glazbenih virtuoza) nisu šok za mainstream glazbu i maticu društva (kakav su 1976. bili Sex Pistols). Ipak, to ne umanjuje njihov doseg pa i značaj jer su spram dancea i indie-rock glazbe isto što je Rottenova kohorta bila spram disca i prog-rocka 70-ih. Dakle, nešto najbolje i najsmislenije što se posljednjih godina pojavilo u popularnoj glazbi i kulturi.
Najsmislenije posljednjih godina u pop-kulturi
Bogati, slavni, političari, snobovi i malograđani (britanskog) društva s čijeg su dna kace potekli omiljene su mete Sleaford Modsa, baš kao nekoć Sex Pistolsa, a na pitanje što ih pokreće, odgovaraju: “Bijes!” Upravo tako - bijesno, gnjevno, nervozno i jebeno u pravu - zvuče Jason i Andrew, pri čemu su njihovi krajnje zapaljivi kokteli strukturno bliži projektilima Mark E. Smitha (The Fall), Iana Duryja, engleskog punk-pjesnika Johna Coopera Clarkea i njujorškog synth-punka dua Suicide, Shauna Rydera (Happy Mondays) i Mikea Skinnera (The Streets) negoli bombama Sex Pistolsima. Godinama su bili bijedni nusprodukti Velike Britanije kakvu je nakon punka dizajnirala Margaret Thatcher. Sada uzvraćaju udarac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....