NOVI ALBUM

SJAJNA ZRAKA SUNCA IZ SRCA SLAVONSKE TMINE Mia Dimšić je dokazala da do uspjeha u domaćoj pop glazbi može doći i bez poniranja u glib neukusa

Mia Dimšić
 Berislava Picek / CROPIX
Drugi studijski album “Sretan put”, odnosno treći uračunamo li “Božićno jutro”, donosi country-pop pjesme s kojima, kao i na debiju “Život nije siv”, Mia ukazuje mladima da i u ovoj zemlji valja pokušati ostvariti vlastite snove

Ne jednom čuo sam Arsena Dedića kako je o sebi govorio kao pripadniku estrade. Za njega je estrada bila i ostala nešto uzvišeno, sukladno izvornom značenju, a preuzetom iz španjolskog i francuskog prema kojem ta riječ označava “povišeno mjesto za nastupe” ili “pozornicu”. Kad se Arsen pojavio na estradi - prvo kao pjevač zabavne glazbe o čemu ću nekom drugom zgodom, a tek potom kao autor i šansonijer koji je postao i našim aršinom za kantautore - taj pojam je i mogao značiti nešto uzvišeno.

Bijahu to vremena kad su na pozornicu uglavnom stajali pjevači i pjevačice koje si mogao smatrati umjetnicima ili barem kvalitetnim pjevačima zabavne glazbe, no već tri-četiri desetljeća estrada je uglavnom pojam za neukusan glazbeni biznis, a ne onaj tihi i, zapravo, veličanstven obrt kakav bijaše Arsenov.

Posljednjih deset-dvadeset godina svjedočimo i tome koliko se politika u najgorem smislu estradizirala, a naročito u aktualnoj predizbornoj kampanji za predsjednika RH. Tako nam predsjednica Grabar-Kitarović sve više pjeva, a Škoro poručuje da će čak i pjesmu zapostaviti, premda njojzi manje-više sve duguje za svoj uspjeh u životu, samo da postane predsjednik. Sukladno toj zamjeni uloga ili teza, barem četvrt stoljeća nije nebitno kojoj političkoj struji i/ili estradnom klanu pripadaju ovi ili oni pjevači i autori. U zemlji u kojoj se politika uvukla u sve pore života, pa tako i na estradu, to ne čudi i to je ona šira slika u kojoj treba valorizirati dosege Mije Dimšić.

Naravno da ni u tom širem kontekstu nitko neće ustvrditi da je Mia Dimšić nalik Arsenu, možda čak ni Gabi Novak ili Josipi Lisac koja joj je na dodjeli nagrade Zlatni studio pametno savjetovala “da se pazi jer dolazi težak dio u karijeri i da se mora boriti za svoj identitet” te da s time “dolaze trenuci kad te svi ogovaraju, što je možda i prirodno na estradi, a s druge strane ti se ulizuju”. Kad je na toj dodjeli nastupila s doajenom hrvatske zabavne i jazz glazbe Stjepanom Jimmyjem Stanićem, osjetio sam da je taj curetak iz Osijeka, kako bi to rekli u Nashvilleu, “real deal” jer ništa u njezinoj pojavi, glasu i nastupu nije bilo ni lažno ni neprirodno. Isti sam dojam stekao i kroz pjesme s debija “Život nije siv”, a tako i s novog “Sretan put” između kojeg je po nešvilskom receptu objavila i simpatično “Božićno jutro”.

Na njezinom debiju za aranžmane je bio zadužen i verzirani Ante Gelo, kantrificiranom ugođaju pridonio i pedal-steel gitarist Davor Rodik, a produkciju potpisao (Šimin sin) Branimir Jovanovac. Mia nije drastično promijenila tim ni za “Sretan put” na kojem uz nju skladbe ponovo supotpisuju iskusni Damir Bačić te Vjekoslav Dimter. Taj tim Miji pruža podlogu po kojoj najbolje “kliže” i kojoj osobno teži, a to je country nalik onome Kacey Musgraves i njezinih kolegica poput Margo Price, Ashley Monroe, Brandi Carlile, Mirande Lambert i pop srodan Katie Melua, Amy McDonald i Jewel. Takvim kursom Mia je potvrdila da se tek u njenom slučaju može povući usporedba između američkog countryja i hrvatske estrade, a što je zamka u koju često upadaju oni koji misle da su ta dva pojma jedno te isto.

No, i ta je usporedba manje važna od onoga što je Mia uspjela dokazati s hitovima s prvijenca “Život nije siv” i što nastavlja činiti na slično ustrojenom albumu “Sretan put”. A to je da se do uspjeha u domaćoj pop glazbi ili, ako baš hoćete, na hrvatskoj estradi može doći i bez poniranja u glib neukusa i koketerija s turbo-folkom, rime koje teško da mogu biti gluplje i jalovo ljubavno stihoklepstvo, dosadu i pretencioznost koje ne prati ama baš nikakva kvaliteta. Mia značajno odudara od takvih špranci.

Prvo, ona je iskrena u svojim pjesmama ili ih barem jako dobro bira da bi ostala svoja, idealna “girl next door”, odnosno slatka cura iz susjedstva koja je na pravi način ponijela poduku iz roditeljskog doma. A to je, kako je jednom sama rekla, “radna etika” kroz koju je “shvatila da je puno slađe kad se za nešto pomučiš”. Drugo, njezine country-pop pjesme su dobro ustrojene, bez balasta, kompliciranja i premaza, a ipak nisu ni banalne ni bedaste nego prilično živopisne i stvarne. Njezin country-pop je tip-top, ali ne i preušminkan. Kao kad prirodno lijepa djevojka neodoljivog osmijeha prođe na “špici, rivi ili korzu” pored starlete sa silikonskim poprsjem, botoksiranim čubama i zategnutim borama zbog kojih se ne može ni nasmijati.

Treće, premda u njezinim skladbama, za razliku od tvrđeg countryja, nema opijanja i autodestrukcije zbog ugasle ljubavi, uginulog psa, pokvarenog kamioneta i bankrota, Mia nalik Kacey vješto izmjenjuje melankoliju i optimizam, sjetu i vedrinu. Primjerice, naslovna skladba “Sretan put” može biti pouka da nije svaki put baš sretan, ako na koncu ne vodi doma, dok je “Cesta do sna” poziv na životnu avanturu na kojoj valja pokušati ostvariti snove, a “Ovaj grad” skladna posveta rodnom Osijeku u kojem shvaća da životnu sreću zapravo čine “Male stvari”, kako glasi naziv još jedne njezine pjesme.

U takvu pjesmaricu donekle se ne uklapaju duet s Markom Toljom “Sva blaga svijeta” koji kao da je u Nashville zalutao sa Splitskog festivala, a donekle i “Unatrag” koja zvuči kao da je posuđena iz repertoara Frajli. No, sve u svemu, iako se u ni u pjesmama, a ni van njih, ne bavi politikom, Mia je uhvatila i nešto od “ovog ludog vremena u kojem nitko ne staje, a život lako trošimo kao da ih imamo stotinu”. Peto i možda najvažnije, ona je prava zraka svjetlosti iz Slavonije - isto vrijedi i za veći dio Hrvatske - utonule u mrak ekonomske, socijalne i političke devastacije.

Živo me zanima kakve će pjesme pisati i pjevati kad prevali tridesetu, jer tada se život počinje komplicirati, a mladenački optimizam nestajati u retrovizoru prošlosti, no putokaz u kojem će se smjeru razvijati možda su kreslinovska “Pomiče se sat” i balada “Znaš me najbolje” koju bi, na svoj način dakako, prije pedesetak godina možda otpjevala i Gabi. No, dok mnogi, ne samo stariji nego i mlađi, kukaju kako se ama baš ništa ne može pa odustaju i od posla i od bilo kakvog angažmana, ne izlaze na izbore ili na njima uporno ponavljaju loš odabir, Mia i to kao “light” kantautorica sugerira da se za ono do čega ti je stalo moraš pomučiti pa i činiti pravi odabir.

Dok s glazbom bitno ukusnijom od estradnjačkog prosjeka uspijeva osvojiti masovnu publiku, ona je i primjer mladima da se i u ovoj zemlji isplati raditi na ostvarenju vlastite sreće. Zbog toga je valja podržati, a i odabrati, barem kao pjevačicu i kantautoricu kad se već nije kandidirala za predsjednicu RH.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 17:22