S Titom sam završio u backstageu jedne dvorane u Grazu. On izgleda poput bandita iz spaghetti-westerna

Tito Larriva čovjek je mnogih talenata – glazbenik, skladatelj, glumac i producent, a njegov utjecaj na glazbu i film neizmjeran je. Karijeru je započeo u latino punk bendu The Plugz, osnovanom 1977. godine u Los Angelesu. Plugzi su ostali zapamćeni po kultnoj obradi pjesme "La Bamba" i "Hombre Secreto" – španjolskoj verziji klasika "Secret Agent Man” za film “The Repo Man” Alexa Coxa, a pamtim ih i iz dokumentarca “Decline And Fall Of Western CivilizatioN” o punk sceni Los Angelesa. Kroz godine, Larriva je surađivao s glazbenicima i redateljima poput The Gun Club, Davida Byrnea i Pee-Wee Hermana, a njegov rad na filmu dosegao je vrhunac suradnjom s Robertom Rodriguezom. Njegova pjesma "After Dark" postala je kultna zahvaljujući filmu "From Dusk Till Dawn", dok su njegovi nastupi s Titom & Tarantulom osvojili fanove diljem svijeta, a u Zagreb (BOOGALOO, 02.04.) se vraća dva-tri tjedna nakon objave novog swamp-rock, glam-rock i proto-punk albuma “!BRINCAMoS!” i dan nakon nastupa u Rijeci (Exportdrvo, 01.04.).

Nema sumnje da Tito & Tarantula popularnost, odnosno kultni status uvelike duguju Robertu Rodriguezu i njegovim hit-filmovima “Desperado” i “Od sumraka do zore” na čijim se pratećim soundtrack albumima, između ostalih, nalaze Titove pjesme poput “After Dark”, “White Train”, “Strange Face Of Love” i “Angry Cockroaches”, himna svakog pravog tequila partija koja je svojedobno Titu & Tarantuli donijela sponzorstvo piva “Desperados” obogaćenog okusom tekile. No poistovjetiti sastav Tito & Tarantula samo s Rodriguezovim filmovima bilo bi nepravedno jer Tito je bio jedan od začetnika punk scene Los Angelesa zbog čega sam uoči njihovog prvog nastupa u Zagrebu, prije više od 20 godina, iskoristio priliku i otišao na intervju s titom u Graz.

U tamošnjoj dovrani “Orpheum” Tito & Tarantula su me kroz nastup s videoprojekcijama podsjetili na blues-punk The Gun Cluba, desert-rock benda Green On Red, rock’n’roll blizak Blastersima i college-rock Pixiesa (cca “Surfer Rosa”), a na furioznom bisu su izveli “Should I Stay Or Should I Go” The Clasha i španjolsku verziju “Anarchy In The U.K.” Sex Pistolsa. Bio je to moćan, prljav, distorziran i prašnjav derivat bluesa, blizak izričaju s tada posljednjeg albuma Eelsa čiji sam briljantan nastup također u neko isto vrijeme slušao i gledao baš u “Orpheumu”. Osvojila me i jako zgodna sestra Roberta Rodrigueza, klavijaturistica Patricia, a lijepo smo se družili i nakon koncerta u backstageu “Orpheuma”.

Premda Tito Larriva na sceni izgleda poput bandita iz Leoneovih spaghetti-westerna ili nekog lika iz filmova njegovih prijatelja poput Rodrigueza i Tarantina, a prodoran glas znao mu je biti grub kao u ranim punk danima, osmijeh ipak nije mogao sakriti. Osvojio me svojom jednostavnošću, skromnošću, pristupačnošću i dobrodušnošću, pričavši mi i o prvoj punk sceni Los Angelesa čije sam bendove pratio od prvih izanja. Bilo je to svjedočanstvo iz prve ruke scene.

“The Plugz su održali jedan od tih prvih punk koncerata u Los Angelesu koj isu se 1977. godine poeli održavati u klubu The Mask. Odmah tjedan dana iza tog prvog nastupa oformio sam još jednu grupu po imenu The Flesheaters. Zajedno samnom osnivač je bio Chris D. koji će niz godina predvoditi taj vrlo utjecajan sastav. Istočni Los Angeles je imao jaku punk scenu i baš zbog tog razloga sam osnovao Fatima Records kako bi mogao snimiti te bendove i njihove ploče prodavati u Zapadnom Los Angelesu gdje sam ja živio, a kamo ti bendovi nisu imali pristupa. Bilo je tridesetak hispano punk bendova, ali su se vrlo brzo raspali pošto nisu imali gdje nastupati. The Plugz su bili dio scene iz kluba The Mask, a naš nastup s Bobom Dylanom na David Letterman Showu dogodio se sredinom 80-ih,malo prije nego što su se The Plugz raspali, pričao mi je Tito.

Pitao sam ga i tko je najvše utjecao na njega. “Sex Pistols, The Clash, Ramones, Talking Heads... Punk bendovi iz Los Angelesa također su utjecali na mene, ali na drugačiji način. Međusobno smo razmjenjivali ideje. The Plugz su bili dio scene koja je iznjedrila Black Flag, The Germs, X, The Cramps i mnoge druge. Recimo Jeffrey Lee Pierce, lider The Gun Cluba bio je pripadnik treće punk generacije Los Angelesa. Kao i njemu, i meni se sviđao blues, ali nikada se nisam potrudio da ga pravilno naučim svirati. Barem ne do vremena kada je eksplodirao punk. Za imati dobar blues sastav potrebno je imati barem solidnog solo gitaristu, a u blues sam potpuno ušao tek početkom 90-ih kada sam započeo suradnju s Peterom Atanasoffom. Zajedno smo oformili našu sadašnju grupu Tito & Tarantula prije koje sam imao neotradicionalistički rock bend The Cruzados. Peter me uputio na najbolje ploče Muddyja Watersa i nekako mi se činilo da, premda je riječ o bluesu, postoji izravna veza s country glazbom Hanka Williamsa koju obožavam. Posebice u duhovnom smislu”, pojašnjavio je Tito tajne veze između punka, bluesa i countryja.

Tito

/Lolita Carroll Larriva

Tito je bio i producent albuma “The Fire of Love” The Gun Cluba, jednog od najboljih debija svih vremena ako mene pitate, pa me jako zanimalo da mi priča o toj suradnji. “Mnogi su The Gun Club uspoređivali s The Plugz. Producirao sam “Fire Of Love”, debi album The Gun Cluba, objavio ga svom labelu Fatima i potom prodao snimku tog albuma etiketi Ruby/Slash. Jeffrey Lee Piercea poznavao sam prije negoli je osnovao The Gun Club. U ranim punk danima bio je voditelj fan kluba grupe Blondie, a ja sam uložio svoj novac u “Fire Of Love”, organizirao snimanje te s bendom razmjenjivao glazbene ideje. Neki misle da je “Fire Of Love” u cijelosti producirao Chris. D. iz The Flesheatersa, no to je tek djelomice točno. Chris je samo remiksirao četiri pjesme, a ja sam kao producent abluma obavio sve ostalo. Zapravo, verzija albuma “Fire Of Love” The Gun Cluba za Ruby/Slash koju imaš kod kuće remiksirana je verzija originalnog albuma koji sam objavio na mom labelu Fatima”, objasnio mi je Tito genezu postanka tog kultnog albuma grupe The Gun Club.

Naravno, glazba Tita & Tarantule neodvojiva je od filmova Roberta Rodrigueza i Quentina Tarantina pa me zanimalo kako je Tito upao u to. “Veliki sam obožavatelj Hitchcockovih i Kubrickovih filmova, a volim i filmove takozvanog francuskog novog vala. Osim glazbe za “Desperada” i “Od sumraka do zore” skladao sam glazbu za “Repo Man” Alexa Coxa, a zajedno s Davidom Byrneom i za “True Stories”... Upravo sam završio glazbu za novi film “Once Upon A Time In Mexico” Roberta Rodrigueza, nastavak “Desperada” u kojem glumi Antonio Banderas, ali i Johnny Depp, Ruben Blades, William Defoe, Mickey Rourke. Kada sam počeo skladati filmsku glazbu ona je nastajala pod velikim utjecajem punka i glazbe iz spaghetti-westerna. Radeći glazbu za Rodriguezove filmove koristio sam meksičke glazbene motive, no duh punka zamjetan je i u fascinaciji Rodrigueza i Tarantina s garage-rock i surf-rock glazbom 60-ih koja je utjecala na punk. Primjerice, oni obožavaju Linka Wraya, a ja sam, davno prije nego što sam ih upoznao, s The Plugz svirao pjesmu “Rumble” Linka Wraya. Možda se i zbog toga dobro razumijem s Rodriguzeom”, istaknuo je Tito.

Kako mi se učinilo da se dijelimo pogled na rock’n’roll, blues i country kroz punk optiku pitao sam ga nešto i o tome. “To mi zvuči vrlo interesantno. Kad malo bolje razmislim i ja sam na taj način otkrivao američko glazbeno nasljeđe te shvatio da se duh punka provlači kroz različite vrste glazbe. Uvijek je bilo otpadnika, bilo u country i blues ili u rockabilly i garage-rock glazbi”, kazao mi je Tito, a čini mi se da je i njegov bend Tito & Tarantula, koji je više puta već nastupao u Hrvatskoj, na toj liniji otpadnika, desepradosa i divnih gubintika. Takav dojam na mene je ostavio i nedavno objavljeni album “!BRINCAMOS!” na kojem nalazim i neke Titove sveze s Davidom Bowiejem, Lour Reedom i Iggyjem Popom te prvim punk sastavima iz Los Anglesa poput grupe X pa se nadam da će na koncertu u Boogaloo biti i pjesama s istog jer bih rekao da je posrijedi nabolje izdanje Tita & Tarantule još od albuma “Andalucia” iz 2002. godine.