Fascinacija klasikom

Ruke koje će uzvitlati strasti: Jesu li suvremeni dirigenti napokon prestali biti tirani

Claudio Abbado

 Marion Kalter/Akg/Profimedia
O knjizi Glazba kao alkemija - putovanja s velikim dirigentima i njihovim orkestrima, muzikologa i glazbenog kritičara Toma Servicea

U klasičnoj glazbi dirigenti su oduvijek bili najveće zvijezde. Nakon vremena kastrata u izvodilačkoj glazbenoj umjetnosti nije se do danas pojavio baš nitko tko bi preuzeo njihovu štafetu slave, strahopoštovanja, vladavine umjetničke izričajnosti. Štoviše, ponekad su u percepciji javnosti dirigenti autorima otimali primat, čak i sami sebi, poput Gustava Mahlera, kojeg je njegovo vrijeme slavilo kao vrhunskog dirigenta, mnogo manje kao skladatelja. Čovjek sa štapićem u ruci nikad nije bio prvi među jednakima, bio je i ostao Prvi.

Dakako, riječ je o najboljima jer dirigenata ima svakakvih, od onih koji tek omogućuju izvedbu, do onih koji si grade spomenik. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Nema te primadone ili tenora ili redatelja koji će tako uzvitlati strasti javnosti, od publike do moćnih diskografskih kuća, kao što nema ni velikih svjetskih orkestara koji svoj ugled i ime neće vezati uz grandioznu ruku koja ih je u pojedinim razdobljima vodila. Doduše, bilo je i pokušaja svirke bez dirigenta, poput ruskog Persimfansa, koji je nakon Revolucije 1922. krenuo u potragu za komunističkom ideologijom "bez podređivanja bilo kome", s motom "Utopija zvuka", ali se u Staljinovo doba 1932. raspao. Pokušaj orkestra bez dirigenta druge generacije reorganiziran je 2008. u Düsseldorfu, a u novije vrijeme pozornost privlači i pokret/ansambl Spira mirabilis, nastao u Italiji kao laboratorij u kojem glazbenici sjede tako da jedni druge gledaju i slušaju kako bi postigli bolju međusobnu interakciju od one s dirigentom. Štoviše, 2012. imenovani su kulturnim ambasadorima Europske unije.

Ovaj mali prelet preko glazbe sa i bez dirigentskog upravljačkog volana učinio mi se podesnim za priču o knjizi "Glazba kao alkemija" - putovanja s velikim dirigentima i njihovim orkestrima, muzikologa i glazbenog kritičara Toma Servicea koju je objavila Školska knjiga u prijevodu Ivane Fabić.

image

Glazba kao alkemija

Školska Knjiga

Pročitala sam je nekoliko puta kako bih upamtila najvažnije, ali i sama sebi razjasnila: zbog čega mislim da je izvrsna, ali mi se ipak ne sviđa!

Prije svega naslov. Zašto alkemija? Po općoj definiciji nešto što ide s nižeg na više. Znači li to da glazba postaje važna (viša?) tek u susretu s dirigentom? Naravno, ako čuči u ladici, no nije li ipak malo pretenciozno smatrati je višom kategorijom tek ako je se dohvati dirigent? To, naravno, može biti loše, osrednje, dobro i vrhunsko no egzaktni su parametri ocjene manje ili više isti. Ostalo je nadgradnja interpretacije i ona ovisi o dirigentu. I što uopće čini velikog dirigenta, po čemu se to jedan od drugog razlikuje? Na ta pitanja odgovara iz vlastitog iskustva suputnika Tom Service, odabirući šest dirigentskih imena našeg vremena i orkestre s kojima su najviše radili ili to čine još i danas.

Dakle, odabranici su u posebnim poglavljima Valerij Georgiev i Londonski, simfonijski orkestar te Svjetski orkestar za mir. Mariss Jansons i Kraljevski Concertgebouw orkestar. Jonathan Nott uz Bamberške simfoničare, Simon Rattle s Berlinskom filharmonijom, Ivan Fischer s Budimpeštanskim simfonijskim orkestrom i Claudio Abbado uz Festivalski orkestar iz Luzerna. Osobni odabir autora, dakako, moj bi bio ponešto drukčiji, bez jednog koji ovom društvu ne pripada, i drugog bez kojeg se danas još uvijek ne mogu praviti liste "naj".

image

Ivan Fischer

Ts3/Zuma Press/Profimedia
image

Jonathan Nott

Marion Kalter/Akg/Profimedia
image

Mariss Jansons

Herbert Neubauer/Afp/Profimedia
image

Valery Gergiev

Stanislav Krasilnikov/Tass/Profimedia
image

Simon Rattle

Jeff Gilbert/Alamy/Alamy/Profimedia

U svakom slučaju, putovanje s dirigentima i njihovim orkestrima u početku se čini iznimno zanimljivo. Serviceova akribija i znanje neporecivi su, razgovori s članovima orkestara zanimljivi, a posve dragocjene izjave glavnih junaka, analize pojedinih izvedbi pronicljive, opažanja o orkestrima i sredinama u kojima djeluju sociološki raznolika... pa zašto onda, barem meni, čitajući, postaje sve više jednolično, vraća me zovom profesije na početak, na opetovano čitanje i provjeru jesam li što propustila...?

Mislim da nisam. Svašta sam doznala, no jesam li i zeru više o velikim dirigentskim autoritetima današnjice? Autor se zaista trudi ocrtati i njihov psihofizički profil, način rada na pokusima i izvedbama, jasno je da su različiti, kao i svi drugi u umjetničkim profesijama, ali u suštini se zapravo i ne razlikuju. Serviceova očita zaluđenost dirigentima (i sam se amaterski okušao) pomalo dosađuje, jer svi su sjajni i veliki, svi su mađioničari zvuka, i sve njih njihovi orkestri adoriraju. No je li zaista tako? Najviše me se dojmila priča o Englezu Simonu Rattleu i njegovim tumačenjima simfonija Finca Jeana Sibeliusa s Berlinskom filharmonijom, još uvijek najboljim svjetskim orkestrom. Ona je pravi primjer muzikološkog eseja o čovjeku i glazbi unutar okvira koji ne pjeva laude, osoban je toliko koliko su posebni i Rattle, najveće ime Serviceova popisa, i Sibelius s nepravom nedovoljno popularan europski majstor. Najmanje me je privukla priča o Claudiju Abbadu i njegovu svojedobno ekskluzivnom festivalskom orkestru iz Luzerna. Ekskluzivnost izvedbe ne mora biti nužno vezana za ime ili sredinu koja ima toliko novca da može osigurati ekskluzivne uvjete i isto takvu publiku. Čast Abbadu! Razvikani Rus Valerij Georgiev, prerano preminuli samozatajni Latvijac Mariss Jansons, Englez koji sve dirigira napamet Jonathan Nott i Ivan Fischer, koji je Madžarsku ponovno uveo u svjetsku orkestralnu elitu, čine još Serviceovu simpatiziranu ekipu, dok se drugi dirigenti tek tu i tamo spominju.

Prastarih atribucija o dirigentima tiranima, nema. Možda ih doista i nema u ovom odabranom društvu? No bilo ih je u prošlosti kad su svoj umjetnički ego ponekad koristili kako bi od orkestra dobili ono što žele. Možda su u ovoj skupini (generacijski različitoj) zaista (bile) same mice mace koje su se miroljubivom koegzistencijom, čak i popuštanjem uzdi uspijevale domoći rezultata? Ili su bili bolji psiholozi koji su orkestralnoj masi pristupali individualno, ili...? Zapravo, ne znam. Ali pouzdano znam poznavajući im interpretacije, da se jedan od drugog jako razlikuju. Baš kao i glazba sama.

Kako se to postaje velikim dirigentom? Urođenim darom muzikalnosti i discipline, golemom erudicijom, magičnom privlačnosti u trokutu skladatelj - orkestar- dirigent, i, naravno, publika. Nedostaje još i karizma, neobjašnjivi pojam poput svetačke aureole. Ako je tako, onda Tom Service ima pravo. Možda je sve to doista alkemija?

Svakako, knjigu o šest dirigenata i njihovim orkestrima trebaju čitati struka i dobri poznavatelji klasične glazbe. Svi drugi neće puno razumjeti, osim da su njih šestorica genijalci! Nisu svima! I ne bi ih bilo da nema autora. Sudbina je to svake klasične izvodilačke umjetnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:10