U posljednjih nekoliko godina rock'n'roll brod zvan AC/DC prošao je kroz niz havarija. Prvo je 2015. godine bubnjar Phil Rudd završio u kućnom pritvoru zbog prijetnji ubojstvom i posjedovanja metamfetamina i kanabisa, pjevač Brian Johnson toli ko je oglušio da ga je na šestoj i sedmoj etapi turneje "Rock Or Bust" na pozornici zamijenio Axl Rose iz Gunsa, nakon čega je basist Cliff Williams najavio da odlazi u mirovinu, a onda je, 2017. godine, umro i Angusov stariji brat, kao stijena čvrst i pouzdan ritam-gitarist i koautor pjesama Malcolm Young.
Jest da su AC/DC bez Phila Rudda snimali i nastupali od 1983. do 1994., kad ga je, kao i na posljednjoj turneji, mijenjao Chris Slade. Uz to, prvog pjevača Davea Evansa sredinom 70-ih uspješno su zamijenili Bonom Scottom da bi nakon njegove smrti skupili snagu i nastavili dalje s Brianom Johnsonom, nakon čijeg dolaska ubrzo snimaju i objavljuju "Back In Black" (1980.), najtiražniji rock-album svih vremena.
Hommage Malcolmu
Sljedećih četrdeset godina krcali su stadione, a činilo se kako bi Malcolmova smrt, nakon Johnsonove gluhoće, Ruddovih ekscesa i Williamsova umirovljenja, mogla biti presudna havarija zbog koje će AC/DC biti otegljen u rezalište starog metala. No, škotski klan Youngovih podnio je i taj udarac jer je na njegovo mjesto stao Malcolmov i Angusov nebitno mlađi nećak Stevie Young, sin najstarijeg od braće Young, koji je Malcolma zbog uznapredovale demencije zamijenio i na albumu "Rock Or Bust" (2014.). Tako se već 2018. godine počelo šuškati da AC/DC rade na novom albumu u produkciji provjerenog Brendana O'Briena, a onda je prije dva mjeseca na službenoj web stranici benda osvanuo natpis "PWRUP".
Popusti li pandemija covida-19, AC/DC bi trebali krenuti i na svjetsku turneju, ali posve je jasno da je nedavno objavljen album "Power Up", na kojem su se okupili Angus, Brian, Phil, Cliff i Stevie, trenutno najbolje rock'n'roll cjepivo protiv pandemijske depresije, dostojan hommage Malcolmu i novi klasik ultimativnog hard rock benda koji se stoički odbija mijenjati kako vjetar zapuše.
Magična formula
"Dozlogrdilo mi je slušati ljude kako govore da smo snimili jedanaest istih albuma. Zapravo, snimili smo ih dvanaest", jednom je izjavio Angus, a u tom smislu komotno se može konstatirati kako je "Power Up" sedamnaesti "isti" album AC/DC-ja, no pokušajte si u svjetlu traženja lijeka protiv pandemije postaviti slijedeće pitanje. Ako se pokazalo da formula aspirina djeluje, koja bi budala u tvrtki koja ga je patentirala išla mijenjati izvornu formulu da izmisli "bolji" aspirin?
Dobro, glazba nije lijek protiv bolova, mada je često i to, ali s ozbirom na to da su AC/DC prilično rano nabasali na magičnu rock'n'roll formulu, zašto bi je mijenjali? Neprijeporno, svaki njihov album je manje ili više "jedno te isto", ali u svijetu koji se prebrzo mijenja, često i s lošeg na još gore, utješno je vidjeti bend koji ne odustaje od svoje misije, svojeg zvuka, svojeg rock'n'rolla, pa čak i od toga da Angus Young i sa 65 godina na plećima na pozornicu izlazi u školskoj uniformi s kratkim hlačama.
Stoga je "Power Up" u ova čemerna i depresivna vremena prava munja "feel good" energije i optimizma unatoč Malcolmovoj smrti i svemu što se ove godine događa oko nas. Ili, kako je to u izjavi NME-ju rekao Brian Johnson: "Ova je godina bila loša i očajna, ali naš novi album donosi čistu snagu rock'n'rolla, snagu kakvu druga glazba ne može dosegnuti".
Dvanaest pjesama
I to je istina, baš kao što je nepobitno da od prvog Angusova akorda i Brianova krika, praćenog tutnjavom Clifa, Phila i Stevieja, nema sumnje da su to dobri stari AC/DC bez kojeg bi svijet bio puno lošije mjesto za život. To je ona ista grmljavina, koju su patentirali AC/DC i koju je, unatoč bazičnosti i jednostavnosti, nemoguće kopirati. Mnogi su to pokušali i na tome polomili ruke i noge, izderali glasnice, pokidali žice gitara, razderali kože bubnjeva i spržili pojačala, ali nije išlo. Nisam tip koji bi mogao jesti meso i krumpir svaki dan, pa ni jednom svakog tjedna, ali poštujem što AC/DC ne mijenjaju svoj provjereni recept jer zvuk, dinamiku i snagu AC/DC-ja mogu isporučiti samo AC/DC.
Naravno da "Power Up" nije dizajniran kako bi njime pridobili novu publiku, mada ni to nije nemoguće jer na njihovim se koncertima viđaju i mnogo mlađi ljudi od potpisnika ovog teksta koji ih prati i voli već 41 godinu, otkako je kao dvanaestogodišnjak prvi put čuo "Highway To Hell", ali nemoguće je pobiti tezu da će "Power Up" otprve nagnati njihove starije poklonike da skakuću po sobi, drmaju glavom makar više i nemaju kosu, razvuku osmijeh od uha do uha i besramno uživaju u provjerenom destilatu bluesa, boogieja i hard rocka. Nema na "Power Up" izmišljanja tople vode, ali užitak je zajamčen. "Ovo je album u čast mojeg brata Malcolma, baš kao što je 'Back In Black' bio album u čast Bona Scotta." Smrt ih je opet dotaknula, no AC/DC kopaju dalje i to je ono što najviše cijenim kod tog benda. Jednom će i oni morati baciti koplje u trnje, ali taj dan za "najveličanstveniji rock'n'roll bend" (Rick Rubin) još nije stigao, a ono što zadivljuje je koliko energije i snage isporučuju u svih dvanaest pjesama s albuma "Power Up". Kao da ih je Malcolmov odlazak natjerao da stisnu zube i zapnu još snažnije ne bi li i drugi put dokazali da su jači od smrti i veći od života. Oni vas nikada neće iznevjeriti, čak ni kad im se omakne i slabiji album, a "Power Up" je njihov najbolji album još od "Razor's Edgea" (1990.) naovamo, ako ne i nakon "Back In Black" (1980.), utemeljen na šljakerskoj etici tipova koji se unatoč silnom bogatstvu i megapopularnosti doimaju kao obični ljudi.
Pitanje cijene
Koliko su skromni, uvjerio me na jednoj večeri u Zagrebu basist Cliff Williams, pričajući mi da mu je čudno kako Lennyju Kravitzu nije preskup stan u zgradi pokraj njujorškog Central Parka u kojoj je i basist AC/DC-ja namjeravao kupiti stan za kćer. Cliff ga je mogao kupiti kao od šale, ali je smatrao da tražena cijena nije vrijednost za novac, a baš je to ono što pruža AC/DC. Točno znaš što ćeš dobiti i zašto je cijena toga fer, a kvaliteta provjerena. To nisu tipovi kojima se život sastoji od tvitanja, instagramčenja, fejsbučenja i lažnih, prenapuhanih i prolaznih vrijednosti. Njima je zabava tamo gdje ima dima, cuge, cura i rock'n'rolla, a PC im ne znači ništa, ni kao termin "political correctmess", ni kao skraćenica za "personal computer". Točno je da uglavnom ne kažu "ništa mudro", pa tako ni na "Power Up", ali "Systems Down" može biti i pjesma o Zemlji koja se pregrijava, "Kick You When You're Down" i o tome da potlačene netko uvijek kinji, "Money Shot" i o kapitalističkom grabežu, a "No Man's Land" i kritika društva u kojem se svatko brine samo za svoju guzicu.
Kako god tumačili njihove stihove, ispravno ili pogrešno, nema meti dobra, stara rock'n'roll zabava, a to je ono što mnogima danas, kad korona i niz drugih pošasti haraju svijetom, najviše nedostaje. Jest da izgledaju poput četiri izraubana metalca nadomak penzije iz nekog od naših propalih brodogradilišta i jednog starmalog kretena koji ne može svladati ni četvrti razred osnovne škole, ali zapitajte se zašto je AC/DC proteklih četrdeset godina jedan od najtraženijih i najskupljih bendova na svijetu, pa će vam biti kristalno jasno koliko bi bilo glupo da mijenjaju i sebe i svoju publiku. AC/DC ni danas ne treba poboljšanu, pomlađenu ili moderniziranu verziju, a žalosno je da u Hrvatskoj nitko više nema para da taj bend plati i dovede na Hipodrom, u Maksimir ili na Poljud. I ne, nije Hrvatska slučajno država u kojoj nema mjesta za starce i iz koje mladi bježe van, nego je takva namjerno ostvarena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....