Elemental je nastao slučajno, u autu… Ne na stražnjem sjedalu auta, za one koji bi možda pomislili odmah na ine radnje, nego u autu na povratku s jednog polu-spontanog nastupa na zagrebačkom Velesajmu.
Shot, Ink i ja bili smo dio šačice zagriženih zagrebačkih repera koji su se trudili raditi svoju muziku unatoč nenaklonosti mainstream medija. U doba kad smo se upoznali, u Zagrebu je bilo možda stotinjak repera, od čega je velik broj pokušavao repati ili barem producirati beatove. Svi su nešto radili, a najmanje je bilo onih koji su rap samo slušali. Bilo je to iznimno kreativno vrijeme tijekom kojeg su albumi nastajali u roku mjesec, dva, nastupi i freestlye sessioni se dogovarali skoro svakog tjedna u sklopu Blackout večeri u klubu Radija 1, a svaki se tjedan odlazilo u prostorije Radija 101 iz kojeg se emitirala legendarna emisija Blackout. U to se vrijeme sve vrtjelo oko muzike – disali smo i živjeli hip-hop.
Shot i ja upoznali smo se jedne večeri na Trgu. On je sjedio ispred Male Kavane s Mista Hornom, a ja sam mu uletjela, onako reperski: "Bok, kaj ima, jesi ti onaj Shot iz Young Lordsa?" Shot je naravno potvrdno odgovorio, a razgovor je nekako krenuo dalje spontano, naravno, većinom o rapu. Rekla sam mu da ja, kao, nešto repam na engleskom i da crtam grafite, krenuli smo razgovarati o temama "većim od života" i naravno uvijek završavali na muzici. Nakon toga nismo odmah postali najbolji prijatelji, ali smo se viđali po gradu i u kvartu, jer smo živjeli na istoj relaciji jedanaestice, oko Britanca i Vinogradske. Nekoliko mjeseci poslije izašla legendarna pjesma za Radio 101, koju sam prvi put čula na Blackoutu kojeg sam slušala s religioznom predanošću. " Rap na hrvatskom može zvučati ovako dobro ?!" Ta me pjesma totalno izbacila iz cipela. Iste večeri, napisala sam prvi tekst na hrvatskom.
Našla sam se sa Shotom i njegovom ekipom čiji sam član nekako i ja postala. Vjerojatno je to bila jedna od onih situacija kad se nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Između ostalog, u ekipi su bili Emilio i Miha iz tadašnjeg West Side Clicka, T-Bo, Mista Horn, Nered, Tremens, mali Stoka, a ponekad se znao pojaviti Target s ekipom sa zapadne strane grada. Doduše, on, Vu, Wocas, Stupni, Bahattee, Bizzo, Dooks i ostali više su bili najbolja ekipa Frxa i Phat Philija sa Stojedinice. Ova naša "prašinarska" ekipa brijala je po bircevima u Tkalči i Trgu, zajedno s nekim writerima kao što su Kid Rest, Ink, Maze, Pace… Tako smo Shot i ja i upoznali Inka, mislim da je tada bio jako dobar s Tremensom s kojim je čak i snimio jednu pjesmu unutar projekta Basemental. Ali to je već neka druga priča…
Shot, Ink i ja našli smo se na istoj valnoj duljini što se tiče tematika pjesama, nekih životnih stavova, općenito groova rapa koji nas je furao… Voljeli smo jazzy beatove, puno basa, tekstove koji imaju poruku i smisao… Napraviti Elemental s njima dvojicom nije bilo teško. Došlo je nekako prirodno, bez previše planiranja. Taj smo način razmišljanja Shot i ja zadržali do danas, i kad radimo s bendom, ne kalkuliramo nego sviramo.
Kod Shota doma, u dnevnoj sobi, snimali smo svoje prve pjesme. Mikrofon zalijepljen selotejpom za kvaku prozora, pop filter u jednoj ruci (spretno napravljen od najlonke prevučene preko žičane konstrukcije – kao neka predimenzionirana najlon lizalica), tekst u drugoj ruci i rokaj! Sve smo beatove uzeli iz Shotove radionice, zajedno smo radili na refrenima i aranžmanima, dumali nad tekstovima i tematikama i složili nekoliko zajedničkih pjesama. U to se vrijeme hrvatski rap probijao na mala vrata, "Hrvatski Velikani" postajali su himna naše generacije, a rokeri i danceri su se pitali tko su ovi klinci i što oni hoće. Nisu pojma imali što im se sprema! Nered i Stoka dobili su svoj prvi diskografski ugovor za album "Spremni za Rat" kojeg je producirao Shot. To je i za naš Elemental bio prvi dodir sa diskografima koji su i nama pružili šansu da snimimo album nakon što su poslušali nekoliko naših pjesama snimljenim u kućnoj radinosti.
Prvi album izdali smo 2000. g.. "Moj, njegov i njen svijet", čiji smo naslov isto tako smislili u autu, pred Shotovom zgradom. On je bio puknuo ideju za taj naslov, meni i Inku s svidjela, i opet, nismo previše razmišljali. Samo smo se prepustili. Album je na maloj sceni poprilično odjeknuo, ali jednostavno se nismo razumjeli s izdavačem. Hajdemo reći da je nedostajalo vizije s njihove strane, a mi smo još bili previše zeleni da bismo se znali postaviti u tom odnosu.
Svirki je bilo malo, ali to nas nije obeshrabrivalo. Marljivo smo uvježbavali show s DJ Excelom (danas Oli do Boli), ne znajući točno gdje ćemo ga sve izvesti, ali s pozitivnim stavom prema svjetlijoj budućnosti. Kad se danas sjetim toga iz perspektive Elementala koji svira svaki vikend u drugom gradu, drago mi je što smo bili uporni i stajali iza svoje muzike. Imali smo nekoliko nastupa u Zagrebu i Rijeci i jedan legendarni u Osijeku (legendaran je zato što je došlo 32 ljudi, a mi smo zaradu ubirali od karata… Za potrebe puta unajmili smo rent-a-car koji smo poslije tjednima isplaćivali od love za užinu i žicanja staraca.) No mi smo i dalje sanjali i gurali dalje. Okupili smo šačicu prijatelja i poznanika u prateći bend jer smo vrlo rano shvatili da tijekom koncerata želimo imati i DJ-a i bend. Željeli smo proširiti vidike i isprobati nešto novo, pa kud puklo da puklo. Na jednom od koncerta u zagrebačkom KSET-u u publici su se našli menadžeri iz diskografske kuće Menart kojima se naš nastup jako svidio. Nedugo nakon toga počeli smo razgovarati da s njima potpišemo diskografski ugovor na pet godina i tri albuma. To nam je značilo sigurnost i nadu da ćemo opstati u glazbenoj industriji – barem vremenski, ako ne drukčije.
2002. izdali smo svoj drugi album, "Tempo Velegrada / Demiurg". Tada je već bilo jasno da u svoju muziku želimo ukomponirati "žive" instrumente i nekako smo se polako počeli udaljavati od semplova i kompjutera. Nažalost, počeli smo se udaljavati i Shot, Ink i ja i shvatili smo da Shot i ja imamo jednu viziju benda, a Ink drugu. Više nismo bili na istoj stranici i bilo je za očekivati da svatko ode svojim putem. No Shot i ja znali smo se predobro i predugo da bismo se samo tako rastali. Zato smo Inka prepustili Špici s kojim je izvrsno funkcionirao – nema razloga da na ovako maloj sceni jedni drugima stojimo na putu. Sjeli smo na kavu s članovima tada pratećeg benda i objasnili im da bismo voljeli napraviti novi album koji bi bio posve odsviran, bez sempliranja, bez kompjutera – pravi bendovski album. Erol i Tino, kojih se sjećam s te kave, oduševljeno su pristali. Ostatak benda također. Nekako smo znali da ćemo se poklopiti i da moramo hrabro dalje.
Nakon cijelog ljeta koje smo proveli u studiju, u jesen 2004. izdali smo album "Male Stvari", naš prvi album bez klasičnog reperskog sempliranja, sve odsvirano, bez iznimke. Tijekom ljeta odabrali smo "Romantiku" za prvi singl. Tome je najviše kumovao Branko iz Menarta koji je u toj pjesmi prepoznao "ono nešto". Ja sam iskreno mislila da pjesma koja ima tri repane strofe nikako ne može biti prvi singl, a pogotovo zato što Shota nije bilo u njoj. Ipak, oduvijek smo bili zajedno, proživljavali drame i sretne trenutke i nije mi se činilo fer da za singl izbacimo pjesmu na kojoj repam samo ja. No, Shot me uvjerio da to nije bad i da ćemo kao jedan od idućih singlova izbaciti "Iz Dana u Dan" na kojoj samo on repa, pa ćemo se izbalansirati. Tako i bi, hehe!
Kad je odjeknula "Romantika" stvari su se počele drastično mijenjati – mediji su nas počeli percipirati kao "mlade nade", stalno smo bili na intervjuima, stalno su zvonili telefoni, nikome nije bilo jasno odakle se sad pojavio taj Elemental i kako to oni zvuče! Eh, jebemti "mlade nade", a mi od 1998. postojimo i radimo ko mravi! Koliko sam samo puta ispravila novinare: "Ne, Male Stvari nisu naš prvi album nego TREĆI!"… No nismo ništa uzeli za zlo. Bilo nam je drago da smo "na karti".
Nakon "Malih Stvari" zakoturali su se koncerti sa sve brojnijom publikom. 2005. održali smo koncert pred krcatim Aquariusom, pred nekih 1000 ljudi! Koliki je šok to bio bendu koji je do tada nastupao pred možda 200-300 ljudi, možete samo zamisliti… Zbilja smo bili presretni i prezadovoljni što smo napokon doprli do ušiju publike koja nas je prihvaćala onakve kakvi jesmo. Oni to još uvijek to čine i zbog toga im beskrajno hvala.
Iduće četiri godine svirali smo po skoro svim zemljama regije – Slovenija, BiH, Srbija, Makedonija… Bilo je tu i Porina, nastupa na raznim ceremonijama glazbenih nagrada, Srebrne ploče, Zlatne Koogle, spotovi, probe, kombi, cesta, koncert, pa opet kombi, cesta, koncert… Negdje usred svega toga uspjeli smo napraviti nove pjesme za album simboličnog naslova, "Pod Pritiskom", koji je objavljen 2008.
Do tada smo se već poprilično dokazali na glazbenoj sceni. Prihvatili su nas slušatelji koji kao i mi nisu bili spremni na kompromise, koji su imali svoje "ja" i nisu se bojali glasno i jasno izreći što misle, makar zbog toga nosili glavu u torbi. Na našim koncertima, hvala bogu, nikad nije bilo negativne energije. S pozornice širimo pozitivu i dobivamo je natrag od naših fanova koji uz nas stoje kroz sito i rešeto. Takvu publiku bi si svaki bend poželio.
2010. objavili smo najnoviji album "Vertigo" za kojim su svi "poludjeli" jer smo malo okrenuli ploču, zagrizli jače da vidimo koga će boljeti, a tko će uživati. Promijenila nas je cesta, doslovno. Nakon toliko svirki u raznoraznim (često i groznim) uvjetima, živi zvuk koncerta prenio se i u prostoriju za probe, a onda i na ploču. U međuvremenu, promijenila se ekipa oko nas. U posljednjih 13 godina koliko stvaramo muziku, upoznali smo genijalnu ekipu – neki sviraju s nama, neki sviraju u drugim bendovima, neki rade solo, neki nas prate i žele najbolje, neki nas vole manje, a neki više, kako to obično biva. Napokon smo okupili ekipu koja "gine" za Elemental, u najboljem mogućem smislu. Radimo nove pjesme, prelazimo nove granice. Shot i ja, stara isprobana postava, radimo u projektu Diversidad s MC-ima iz cijele Europe. Nemate pojma koliko je dobar osjećaj kad tvoju muziku prepoznaju ljudi i izvan granice ove naše male regije… To da je nadu u budućnost u koju vjerujemo otkako smo snimali pjesme u Shotovoj dnevnoj sobi. Sviramo, stvaramo, repamo, pjevamo, falšamo, smijemo se i prepiremo, zabadamo, glupiramo, strahujemo i hrabrimo, ali najvažnije je – volimo se i poštujemo. Nismo savršeni, ali i da jesmo, ne bi valjalo. Uvijek je najbolje ono nesavršeno. Zato uvijek ostavimo koji falš na albumu, tek toliko da se ne zanesemo previše.
Neću ni reći onu poznatu: "Tko zna gdje nam je kraj?" jer tko kaže da kraja mora uopće biti?
Do idućeg albuma i nove priče,
Vaša elementalna Remi
Pročitajte priču OVDJE .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....