U rocku nema teže uloge od one da dostojno stariš kao panker. Malo tko zna kako tu ulogu odigrati, a da ne ispadne karikatura, ako se tvrdokorno nimalo ne mijenja ili da ne izda načela jer se previše mijenja. E baš taj balans, bolje od bilo koga drugog trenutno - mada mu za vrat pušu Thurston Moore ili Jay Mascis kao osobe koje su u 80-ima također radikalno promijenili kurs rock glazbe – održava Bob Mould. Zbog strasti koju sam gajio spram Hüsker Dü, jednom od najveličanstvenijih bendova u povijesti rocka, nisam se imao odviše volje baviti Mouldovim ostvarenjima. Primio bih ih na znanje, poštovao kvalitetu, ali ni radovi grupe Sugar ni solo albumi Moulda nisu uspijevali dotaknuti me poput albuma Hüskera.
Sve donedavno, kad me 2012. godine Mould drmnuo sa “Silver Age”, prvim albumom za Merge Records. Premda se na njemu uhvatio starenja iz pozicije pankera, “Silver Age” me se dojmio kao novi početak Boba Moulda, a što je dvije godine kasnije potvrdio s “Beauty & Ruin” na kojem se još rezolutnije pozabavio prolaznošću života. Uoči snimanja tog albuma umro mu je otac, a malo nakon objave i majka. Kad se takvi događaji zaredaju, još ako si jedinac i nemaš djece, barem se na tren osjetiš posve sam pod nebeskim svodom. U tome ne pomažu ni prijatelji, ponekad čak ni životni partner. Možda tek pas kao jedino biće kadro pojmiti ljudsku bol i zaliječiti je bolje od samih ljudi. I glazba, naravno. Ne znam je li Mould nakon smrti roditelja nabavio psa, ali čini mi se da je glazbom uspio zaliječiti bol ili se izdignuti iznad nje remek-djelom (alter) rocka.
Premda dolazi iz teške situacije i neugodnog životnog razdoblja, “Patch The Sky” je najfascinantniji tamo gdje Mould s izvrsnom ritam sekcijom ( Jon Wurster-Jason Narducy) pomiruje tugu i bijes, žalovanje i katarzu, nemoć i snagu da se nastavi dalje. Upravo su takva stanja, ali tada s drugačijim povodima, genijalno ocrtavali Hüsker Dü, a tu je zavidnu sposobnost zadržao i Mould kojem i danas uspijeva još jedan veličanstven trik. Zapravo, posrijedi nije trik nego postulat njegove glazbe, sazdan na prividnoj proturječnosti. Nije logično, ali što su buka i brzina veća, a gitarsko tkanje gušće, to je veća šansa da Mould zakuca melodiju i refren koji vas uzdižu ravno u nebesa.
Znam da su me protekle subote prolaznici čudno gledali kako hodajući sa psom istovremeno prašim “zračnu gitaru” i mlataram po imaginarnim bubnjevima, ali nisu oni u slušalicama imali do daske odvrnut “Patch The Sky” Boba Moulda nego ja. A Bob ne samo da je zakrpao svoju bol nego je još jednom potvrdio kako za trio i električnu gitaru limiti ne postoje te kako je i danas slatko čuti kad se frontalno sudare hardcore punk, stadionski rock i besprijekorni pop refreni. Rezultat je slatki rock’n’roll grijeh 55-godišnjeg homoseksualca i pisaca scenarija za wrestling koji je bolje od ikoga shvatio zašto su Beatles i Buzzcocks ili Byrds i Ramones samo dvije strane istog novčića, a ta analogija vrijedi i za Hüsker Dü, odnosno Boba Moulda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....