Pucaju na status Blura i Pulpa, a sudeći po ovim pjesmama, to će im vjerojatno i uspjeti

Pišući koncem siječnja 2002. godine o debi albumu Yard Acta "The Overload", konstatirao sam da taj post-punk sastav iz Leedsa "replicira uspjehe Fontaines D.C., Idlesa, Dry Cleaninga i Sleaford Modsa koji svi dolaze na INmusic 2022., a s obzirom da nema ni dvije godine otkako je osnovan, njegovo katapultiranje od anonimusa do vrha liste UK albuma podsjeća na eksplozivni start Arctic Monkeysa". "The Overload" me podsjetio i na to kako je Muzički Biennale Zagreb 1981. iz Leedsa doveo Gang Of Four.

Cover albuma "You‘re Gonna Need A Little Music"

Island Music/

Nažalost, MBZ više ne čini takve iskorake, ali je Yard Act nastupio na Jarunu prošle godine pa su mi prijatelji i kolege - zbog vrućina sam stigao tek na posljednje tri pjesme, koje su me oduševile - vadili mast jer sam propustio jedan od najboljih nastupa INmusica 2025. Yard Act su i uživo zvučali poput "svađanja frontmena Jamesa Smitha u stilu alkoholom dokusurenog Marka E. Smitha iz Falla ispod kojeg se provlače fankičnost Talking Headsa sa sitarom ukradenim od Beatlesa, plesnost Happy Mondaysa i odvaljenost Stone Rosesa te gitara istrgnuta iz ruku pokojnog Andyja Gilla iz Gang of Foura".

Dvije godine poslije drugi album Yard Acta "Where’s My Utopia?" dopao mi se "kao neodoljiv party album; inspiriran alternativnim strujanjima disco glazbe, white-funkom i electro-popom kojima polazišna osnova ostaje eksperimentima i avangardnosti sklon post-punk, onaj prijelaza iz 70-ih u 80-e" dok se ispod plesnih ritmova zrcalila slika kataklizmičnog društva. Frontmen James Smith ostao je vjeran ulozi komentatora društvenih gibanja premda je glazba bila nalik na prebrikavanje Daft Punka i Gang Of Foura, a nedavno je objavljen i treći album Yard Acta "You‘re Gonna Need A Little Music", čiji naslov zvuči poput uputa koje je Yard Actu možda dao neki od urednika u Island Recordsu, za koji odavno snimaju i U2. Rezultat nije nalik na U2, ali "You‘re Gonna Need A Little Music" u produkciji Justina Meldal-Johnsena, osim što donosi set vinjeta s putovanja po Americi i Europi te opise osobnih situacija umjesto društveno-političkih komentara, jest stilski najraznolikiji album Yard Acta.

Porazno

Premda na njemu ima i najoštrijih pjesama u katalogu Yard Acta, ima i onih kojima ovi mladci iz Leedsa pucaju na to da statusno postanu poput Blura i Pulpa u prime-timeu njihovih karijera. Neupitno inteligentan i sada raspjevaniji James Smith još više je u srodstvu s nekoć mladim Britpop junacima Jarvisom Cockerom i Damonom Albarnom, a povremeno se doima i poput mlađeg brata Alexa Turnera iz Arctic Monkeysa te mlađeg engleskog rođaka Becka, s kojim je svojedobno surađivao producent Meldal-Johnsen. Dojam je da Yard Act ispucavaju masivnije, isproduciranije i bombastičnije pjesme s melodijama i refrenima koje bi mogle još više ponijeti mase na livadama open-air festivala poput INmusica.

Naslovna "You‘re Gonna Need A Little Music" s ekstatičnim ritmom i zveckavom gitarom, ali i melankoličnom klavirskom frazom perfektna je kolizija Britpopa, post-punka i white-funka koja bi u normalnijim vremenima postala hit, baš kao i zarazno pjevna "Cherophobe Rock", pulpovska "Talky Talky People" i pipsovska "Redeemer". Nažalost, takve pjesme danas teško mogu postati hitovi jer radio ih ne vrti, a pitanje je i koliko mladi slušaju radio, čiju su funkciju preuzeli YouTube i TikTok. Porazno.