Pregazili su 55. godinu života, i dalje se bore za prava običnih ljudi. Oni su svjetlo u mraku koji je svuda oko nas

Na petak u kojem je J.D. Vance svojim minhenskim govorom šokirao Europu, velški ljevičari Manic Street Preachers objavili su petnaesti album znakovitog naslova "Critical Thinking", premda su dvije godine prije pandemije naslovom albuma "The Resistance Is Futile" (2018.) obznanili da je otpor uzaludan. Godine prolaze, pa je tako prošlo više od trideset otkako su objavili proklamatorski "Generation Terrorists" (1992.,) na kojem su ukazivali na izgubljenost mladih i pošast predaje konzumerizmu. Prošlo je i trideset godina otkako je nestao Richey Edwards, no Manicsi su preživjeli i tu tragediju da bi uoči četrdesete obljetnice osnutka objavili album na kojem iznova agitiraju na kritičko promišljanje onoga što se događa oko nas. Pritom, naravno, nemaju na umu "kritiku Europe" kakvu je ispalio J.D. Vance, nego na sasma drugo i drugačije kritičko promišljanje jer u svijetu popularne glazbe malo je onih, baš kao i u politici, koji znaju da odgovor na današnje političke, ekonomske i socijalne neuroze i neuralgije nije još više desnice, nego više prave ljevice. One koja će snažno ustajati protiv novog fašizma i boriti se za dostojanstvo ljudi koji žive od svog rada.

E sad, netko bi mogao reći da je to jalova borba i pitati što se time ima baviti jedan rock bend čiji članovi ugodno žive od svog uspjeha, bolje nego većina britanskih ili europskih građana, no moj pogled na to je drugačiji. Dapače, poštujem što se Manicsi u svojim pjesmama i dalje bore za prava običnih ljudi premda svjesni činjenice da nisu mladi "teroristi", nego rokeri koji su pregazili 55. godinu života. Možda je ta borba tiša, ali ipak je borba, opisana u stihovima poput "I don‘t know what I am for/but I know what I am against/I‘m sickened to death with men/I‘m bored to death with myself" ili "It‘s okay not to be okay/live your best life, be kind, be empathetic". Možda zvuči poput citata iz nekog self-help priručnika, ali ako nam nešto nedostaje, onda su to empatija i priznanje da je u redu ne biti dobro kad je sve oko nas grozno, pa onda iz toga krenuti u kritičko promišljanje i u borbu za prava. Stoga i stihovi "I‘m sick of the narratives/I‘m done with apologies/I‘m sick of conspiracies/The truth is a dead disease" iz odjavne "One Man Militia" možda zvuče donkihotovski, ali ipak točno. Ako se nećemo boriti za istinu, onda otpor zaista jest uzaludan, čak i ako je ta borba svedena na posve osobnu (mikro) razinu kao u stihovima "society used to be my worst enemy/now I want to build a small one for you and me" iz pjesme "Decline And Fall". Manicsi su svjesni da sve oko nas propada, no oni svoje ideale neće prodati, nego će na njima i dalje ustrajati, kao i kad su onomad otišli svirati na Kubu. Svjesni su i da su najbolji dani iza njih, no još nisu spremni baciti koplje u trnje, nego će u ovo mračno doba pokušati unijeti malo svjetla i nade u ljudska srca i duše.

Glazbeno, posrijedi je tipično melodiozan glam-rock i alter-pop album Manicsa nalik na njihova najbolja izdanja 21. stoljeća, s daškom nostalgije za osamdesetima i devedesetima koje nam se sada čine bitno ljepšim i normalnijim godinama od posljednjih petnaestak. Nostalgija je to za vremenima u kojima su rock bendovi bili veliki i važni te su pjevali protiv pogubnih društvenih matrica. Prošlo je i sedamnaest godina otkako su Manicsi nastupili na Radar Festivalu u Varaždinu, kad mi je Nicky Wire rekao da su "ljudi, nažalost, sretni i zadovoljni konzumerizmom i ne žele osobe poput Joea Strummera koje bi ih podsjećale zašto je konzumerizam loš", no i da ćemo "vidjeti velike promjene u razmišljanjima ljudi kad nastupi recesija". Recesija i jest ubrzo bila nastupila, zatim i prošla, ali su nahrupile još veće krize, od pandemije korone do rata u Ukrajini, a sada i svođenja svijeta na okršaj ili dogovor tri velike sile, a ljudi i dalje "žive u potpunoj dekadenciji". Iluzorno bi bilo očekivati da ovaj i ovakav album Manicsa može nešto promijeniti u trenutku kad Europa gotovo da više i ne zna tko joj je (ne)prijatelj, no drago mi je vidjeti da u popularnoj glazbi još ima pojedinaca kojima je stalo da običnim ljudima bude bolje. Mir, a ne rat, pošteno plaćen rad i dobro većini, a ne samo za jedan posto najbogatijih.