Na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je francuski pijanist David Fray. Prvi dio njegova recitala donio je niz kraćih skladbi iz razdoblja baroka te nekoliko stavaka iz djela J. S. Bacha, transkribiranih za klavir. To je na prvi pogled moglo djelovati pomalo raspršeno, kao neka vrsta zbirke minijatura, no način na koji su skladbe bile grupirane odražavao je vrlo jasnu zamisao. Djela Pancracea Royera, Domenica Scarlattija, Couperina i Rameaua bila su organizirana u manje cjeline od po dvije do tri skladbe, a završetak su činile četiri Bachove transkripcije koje su funkcionirale gotovo kao zaokruženi ciklus, s kulminacijom u slavljeničkoj transkripciji Sinfonije iz kantate "Wir danken dir, Gott". Između tih cjelina Fray je prihvaćao pljesak publike i naklanjao se, čime je koncert dobio vrlo jasnu strukturu. Drugi dio večeri bio je posvećen skladbama Richarda Wagnera, koje su donijele kontrast u odnosu na prvi dio. Upravo je taj izraženi kontrast odgovarao Frayevoj, također vrlo izraženoj, izvođačkoj osobnosti.
Dok svira, Fray ne sjedi na klavirskom stolcu, nego na običnom stolcu s jastukom, čas zavaljen u naslon, čas pogrbljen nad instrumentom. Tijekom izvedbe često se kreće i gestikulira, kao da pokretima komentira glazbu ili sam sebi dirigira. Iako takva izražajnost ponekad može odvlačiti pozornost, ovdje ona nije djelovala kao scenski efekt, nego kao sastavni dio njegova sviranja.
Već su se u prvome dijelu večeri kao glavne karakteristike Frayeve izvedbe istaknule pjevnost, ljepota tona i izražajnost melodijskih linija. Fraze je oblikovao slobodno, s diskretnim rubatima, a na koncertu se posebno istaknula njegova sposobnost razlikovanja pojedinih glasova unutar klavirskog sloga. Svakoj dionici pridavao je drugačiju boju, gotovo kao da svakim prstom proizvodi različite zvukovne nijanse, pa je višeglasje zvučalo izrazito pregledno i slojevito.
Iz drugog dijela koncerta posebno treba izdvojiti Wagnerovu "Sonatu za album gđe. Mathilde Wesendonck". Ta se skladba vrlo rijetko nalazi na koncertnim programima, pa je već i sama njezina zastupljenost vrijedna pozornosti. Pažljivo vođenim melodijskim linijama, razlikovanjem boja zvuka i promišljenim odabirom tempa Fray ju je vrlo jasno oblikovao, pa je ova desetominutna sonata u jednom stavku protekla bez osjećaja razvlačenja. Transkripcije Preludija i Ljubavne smrti iz "Tristana i Izolde" zaokružile su koncert, a kao dodatak programu pijanist je odabrao Schubertov Impromptu u Ges-duru.
Manji nedostatak večeri bio je taj što se jasnoća zvuka povremeno izgubila u akustici Kneževa dvora. To se najviše događalo u pokretljivijim skladbama, poput Couperinovih "Tajanstvenih barikada" ili Rameauove "Le Rappel des oiseaux", u kojima je jasnoća detalja bila osjetljivija, tim više što Fray nije odabrao oštru, artikuliranu izvedbu, već je prednost dao ljepoti i pjevnosti tona. No čak i kad pojedinosti nisu bile idealne, to nije narušilo ukupni dojam koncerta kao cjeline, pri čemu su najsnažniji dojam ostavili promišljenost u odabiru programa, pažnja posvećena oblikovanju zvuka i osoban odnos prema glazbi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....