Hrpa frendova i frendica, ne samo iz Zagreba nego i drugih gradova Hrvatske i Slovenije. Ne znaš kome bi prije platio cugu i kako se obraniti od piva koje ti dolazi od dragih ljudi. Vintage izgleda baš onako kako smo u Jabuci 80-ih, koju sada žele rušiti, maštali da bi (privatni) rock klubovi trebali izgledati.
Vibra je toliko pozitivna da napokon misliš kako živiš u prekrasnom gradu jedne normalne zemlje, Frajman rastura s garage-punk DJ setom, miješaju se pankeri, rokeri i rokabiličari, lijepe žene i stari dečki, smijemo se i zajebavamo, sve je kao u nekom izvrsnom rock & roll filmu. Samo ne na platnu nego uživo, dok čekamo da nakon pomalo preravne engleske kantautorice Gemme Ray - s divnom Gretsch gitarom i glasom na pola puta između pokojne countrypolitan primadone Patsy Cline i ikone alternativnog rocka PJ Harvey – napokon započnu The Sonics.
Oni su praočevi punka i najvažniji bend garage-rocka s poviješću dužom i od Stonesa. OK, znamo da postava nije originalna, odnosno da je od izvornih članova ostao jedino saksofonist Rob Lind, ali Dalibor iz The Bambi Molestersa mi kaže da je bubnjar Dusty Watson, kojeg su upoznali na jednom koncertu surf-gurua Dicka Dalea & The Del-Tonesa, genije.
No, ipak smo i malo oprezni jer slutimo opasnost da bi koncert The Sonicsa mogao "puknuti" na vokalima. Naime, nema klqvijaturista i glavnog vokalista Gerryja Roslieja, a bez njegovog ili glasa nalik njegovom teško će biti rekreirati duh The Sonicsa. Nema ni braće Parypa na gitari i basu, ali hajde, to bi se dalo "pokrpati" jer su pjesme The Sonicsa jednostavne, samo ih treba prljavo i bučno poderati, "u crvenom" ili "do daske", kako to vele ton majstori.
I bi tako. Svirka je tečna, klavijaturist Jake Cavaliere solidan kao i podjednako mlad gitarist Evan Foster te stariji basist Don Wilhelm, ali untaoč ludo dobrom Dustyjevom bubnjanju i perfektnim uletima Lindovog saksofona, nekoć davno tako važnog i već dugo vremena tako zanemarenog instrumenta u rocku, nedostaje ono po što smo došli. Vokali spomenute trojice su pretanki, preskvičavi, previsoki, prečisti i nema ludila kakvo čuješ kad slušaš ploče The Sonicsa, uključivši i "This Are The Sonics", aposlutno najbolji album 2015. godine. Nazire se ili nasluhuje da su te pjesme genijalne, kako one kultne The Sonicsa, tako i rock & roll standardi iz 50-ih, ali nakon nekog vremena uhvatim se kako razmišljam da sam na koncertu tipa "Pozdrav Azri" ili nekom tribute bendu, kakvi su nažalost preplavili zagrebačke koncertne pozornice, a ne na pravim The Sonicsima.
Pitam frenda Nikšu je li tako bilo i u Beču gdje je gledao izvornu postavu The Sonicsa. Odgovara da je ovo bitno lošije i potvrđuje moj dojam, a koji se svodi na to kao da gledaš Creedence Clearwater Revival bez Johna i Toma Fogertyja ili, ne daj Bože, Ramonese bez pokojnih Joeya, Johnnyja i DeeDeeja ili The Clash bez Strummera i Jonesa. Trude se Lind, Dusty i "surogati", ali ne ide, pa ne ide i unatoč svemu otići ću razočaran koncertom, ali barem radostan što sam sreo neke drage ljude koje, poput ljubljanskog punk-taksista Marina, bubnjara Krlje (Studeni Studeni) iz Španskog i Štrice, nekadašnjeg voditelja Kulušića, nisam vidio već godinama. Dobro smo se zabavili, ali ne kroz svirku The Sonicsa, nego više prije i poslije koncerta, za šankom i stolovima.
A rješenje je bilo nadohvat ruke. Zezam Biljana iz Hereticsa da je svojom "rašpom" mogao spasiti koncert da su ga The Sonics pozvali na stejdž, ali oni ne znaju za njega. No fakat je Lind, kad su Roslie i braća Parypa odustali od turneja, mogao nazvati Marka Arma čiji su Mudhoney bili i ostali pod velikim utjecajem The Sonicsa. Čovjek bi dobio dva mjeseca "fraj" kao šef prodaje u SubPopu, vjerojatno bi i pristao odigrati tu rolu, a mi bi gledali i slušali uživo The Sonics feat. Mark Arm i to bi imalo smisla. Ovako, ovo je ipak bio samo "Pozdrav Sonicsima".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....