PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

POSTAVLJANJE VAGINE U CENTAR SVEGA Poigravanjem seksualnošću i glazbenim stilovima Janelle Monae pretendira postati nasljednicom Princea

 

Kad netko album otvori naslovnom skladbom u kojoj preko mazne psihodelije Brian Wilson prilaže svoje rajske vokalne harmonije da bi već u narednoj, princeovski postavljenoj odiseji “Crazy Classic Life” pjevao “young, black, wild, free, naked in limousine”, a malo kasnije s Pharellom Williamsom nemilice cijedio životne sokove u “I Got The juice” čini se da je ili genijalan ili lud. Kad je posrijedi Janelle Monae vjerojatno se radi o nevidljivoj liniji koja razdvaja genijalnost od ludila, a što smo već mogli zaključiti i na konto prethodna dva, također konceptualna albuma “The ArchAndroid” (2010) koji joj je objavio Sean Combs i “Electric Lady” (2013) na kojem je surađivala s Princeom i Erykom Badu.

Na pozornici se kreće poput Jamesa Browna, ambiciozna je poput Princea, pjeva poput Lauryn Hill i Alicije Keys te zna u zamamni koktel pomiješati R&B, 70’ soul, disco i funk s psihodelijom, folkom i indie-rockom. Unatoč takvim atributima, albumi joj nisu karijeru pogurali ni do desetine popularnosti Beyonce koja zna i može razvaliti Glastonbury, Coachellu ili Super Bowl, dok smo Janelle mogli vidjeti na eklektički postavljenom, no veličinom ipak skromnom SuperUhu. Šteta jer ta mlada i elegantna dama jedna je od najoriginalnijih pojava na suvremenoj R&B sceni pa i šire od toga jer popularnom glazbom meandrira poput Becka.

“Kaže se da je seksualnost u srži ljudske tajne, a da nas erotika vodi u novo iskustvo, i sveto i profano”, izgovara mladi biograf Harry, jedan od likova u romanu “Posljednja riječ” Hanifa Kureishija, na što mu fikcionalni pisac Mamoon odgovara da “intelekt i libido moraju biti povezani, inače u radu nema života. Svaki umjetnik mora raditi s pičkom ili kurcem. Svatko mora raditi sa svojom žudnjom, da sve održi u životu”. Ne znam je li Janelle čitala spomenuti roman, no ako se za neke rokere govorilo da imaju “mozak s jajima”, onda se za nju može reći da je “mozak s picom”, a navedeni citati mogli bi biti i predloškom za koncept njezinog trećeg albuma “Dirty Computer”. Slaveći “pussy power” i pomičući “fokus s rasizma na seksizam”, Janelle pjeva i kako je “sve seks, osim seksa samog - koji je moć”.

Zgodno i dovitljivo, no njeno postavljanje vagine u centar svega palo bi u vodu da se još vještije ne poigrava obrascima popularne glazbe u rasponu od soula do space-rocka; predstavljajući se kao artistica koja je po umjetničkom integritetu možda najbliže roli Princea. No drukčija su vremena u glazbenoj industriji, sve je disperziranije, a da bi postala “ženski Prince” morala bi uslijediti i niska hitova, barem donekle po uspjehu nalik onoj njezinog uzora čiji je “duh”, kako sama kaže, “nikada nije napustio”. Koliko god njezina tri albuma slavili kritičari, Janelle ipak nema niti jedan Top 40 uspjeh, a zbog toga je i upitno hoće li ponijeti Princeovo žezlo ili ćemo o njoj i dalje pisati kao talentiranoj, no ipak samo učenici “ljubičastog čarobnjaka”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:38