Postaje li Zaz 'pjevačica opće prakse'?

Bacite li oko na top listu trenutno najprodavanijih 20 albuma na svijetu, uočit ćete da je na prvom mjestu povratnički album “Random Access Memories” pariškog electro dua Daft Punk, a na dvadesetom novi, drugi studijski album “Recto Verso” francuske kantautorice Zaz koja je Europu osvojila hitom “Je Veux” s debija “Zaz” iz 2010. Francuska glazbena industrija, dakle, ima razloga za slavlje, a ni Isabelle Geffroy nema razloga da se požali.

Nije broj 1, ali da joj je prije četiri-pet godina netko rekao da će u Zagrebu rasprodati Veliku dvoranu Doma sportova, a na ljeto - vrlo izvjesno - nakrcati pulsku Arenu, sigurno mu ne bi vjerovala. Na Balkanu i u Rusiji popularna je kao malo koji francuski izvođač prije nje, još od neprikosnovenosti Edith Piaf. Razlog omiljenosti Zaz diljem Europe leži u njezinom prepoznatljivom, šarmantno napuklom vokalu i zgodnom kombiniranju “ulične” i “kabaretske” jazz, gypsy swing i blues svirke. Pridodajte ljevičarski, socijalno angažirani, “antikonzumeristički” gard, širenje putem YouTubea te usmenom preporukom i eto neobičnog recepta za uspjeh “obične” francuske pjevačice čiji je uspjeh podsjetio na zlatne dane francuske šansone, minule malo nakon uspona Beatlesa i Stonesa.

Kao i na debiju, Zaz je najmanje dojmljiva kad upadne u koketeriju s mainstream popom i rockom, što ni na “Recto Verso” nije izbjegnuto. Dapače, čini se kako je “Recto Verso” više ustrojen kao tipičan francuski pop negoli kao gypsy-swing, jazz-folk i bluesy-soul album. Time bi Zaz mogla pridobiti dio nove, ali izgubiti i dio stare publike koja se za njezine pjesme zalijepila baš zbog tog šik retro štiha s dozom nostalgije za nekim jednostavnijim vremenima francuskih crno-bijelih filmova. Stvar je afiniteta, ali čini se kako je “Recto Verso” manje uzbudljiv, osoben ili šarmantan od debi albuma “Zaz”, odnosno da dio albuma promiče pored slušatelja kao glazbena kulisa za kavu i kroasan u nekom pariškom bistrou ili zagrebačkom kafeu.

Tim je potezom Zaz sa sebe skinula naljepnicu sljedbenice belgijske grupe Vaya Con Dios, koja joj je i pomalo neopravdano nakeljena, ali i došla u opasnost da postane pjevačica opće prakse koja niti smrdi niti miriše. Srećom, nije ni potonula u vode grozno dosadnog, blaziranog adult-popa Celine Dion. Od te opasnosti spašava je njezin bitno drukčiji glas, simpatična osobnost i želja da ipak ostane vjerna utjecajima ulice, kabarea, šansone i akustičnim hibridima jazza i bluesa.

Album donosi i zgođušnu koketeriju s francuskim novim valom, ali čini se kako Zaz ipak najbolje funkcionira u akustičnom okruženju u kakvom je i počela. Poslovično problematičan drugi album ne ostavlja loš dojam, ali u pripremi trećeg Zaz će morati dobro promisliti kojim putem doista želi krenuti jer ponekad ovakvo stilsko šaranje zna zbuniti publiku, a ne samo kritiku. Već je sad izvjesno da uspjeh debija “Zaz” i hita “Je Veux” sada neće biti ponovljen ma koliko se singl “On Ira” doimao zavodljivim i poletnim.