FRÉDÉRIC CHASLIN I FILHARMONIJA

POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE NEDOVRŠENE SIMFONIJE GUSTAVA MAHLERA I dalje nitko ne zna, a neće niti doznati kako bi zapravo trebala zvučati Deseta

Dirigent Frederic Chaslin i Zagrebačka filharmonija
 Damjan Tadić / HANZA MEDIA
  

Otkako je umro u 51. godini 1911., glazbeni se svijet bavi ostavštinom Gustava Mahlera. Dovršena djela postala su kanonski svijet 20. stoljeća, a ona nedovršena ostala su trajni upitnik.

I izazov nekim glazbenicima koji su se smatrali dovoljno spremnima za avanturu nadopisivanja! U tom poslu najviše je izazivala posljednja Deseta simfonija kojoj je Mahler uspio napisati samo jedan stavak i skice za preostale.

Tražio uništavanje

Od supruge Alme tražio je prije smrti da rukopis Desete uništi, ona ga nije poslušala i svijet je, zahvaljujući njezinoj odluci, dobio do danas desetak inačica Desete, a nije isključeno da će se pojaviti još koja. U Zagrebu smo ih čuli nekoliko, a na koncertu Zagrebačke filharmonije 30. studenoga verziju koju je, kako je sam rekao, “upotpunio i orkestrirao” dirigent koncerta Frédéric Chaslin.

Pomno je u koncertnoj knjižici objasnio svoje motive i metode “rekonstrukcije” djela nazvavši ga “izgubljenom simfonijom”, no barem mene nije uspio uvjeriti u opravdanost svog postupka. Ni tehnički, ni umjetnički. I ponovno mi se pojavilo pitanje: što smo zapravo svi skupa slušali? Mahlera u tragovima s iznimkom dovršenog Adagio stavka koji se često izvodi samostalno ili Chaslina koji je nadopisivao skice, popunjavajući praznine i orkestrirajući - što? - ono što je sam napisao!? A to su radili i brojni prethodnici, od britanskog muzikologa Deryla Cooka do slavnog Rudolfa Baršaja, pokušavajući oživjeti ono čega nema.

Tako i partitura koju nam je Chaslin zvučno predstavio nije mogla biti rekonstrukcija jer bi za taj pojam, osim skica, morao postojati kakav-takav predložak, a ne može se govoriti ni o redakciji partiture jer ova ne postoji! Ukratko, čuli smo tek još jedan pokušaj imitiranja Mahlerova stila i zvuka, no i dalje nitko ne zna, a neće niti doznati kako bi zapravo trebala zvučati Deseta. Pritom valja imati na umu da su veliki skladatelji Šostakovič, Schönberg i Britten odbili i pomisao prčkanja po Mahleru dok su veliki dirigenti poput Bouleza, Abbada, Roždestvenskog, Bernsteina... odbijali dirigirati bilo koju nadopunu izvodeći samo Adagio stavak.

Zlatni prah

Ne ulazeći u razloge takve pomame za Mahlerom nakon Mahlera ipak se postavlja pitanje jesu li svi “rekonstruktori” doista mislili da mogu postići cilj ili ih je vodila želja za djelićem zlatnog praha kojima je Mahlerovo cjelovito djelo obavijeno? Činjenica je da su se naradili i maksimalno zaposlili orkestre kao što je to činio i Mahler, no dalje od toga nisu dospjeli. Tek mjestimične asocijacije na Mahlerove teme nisu ga mogle oživjeti, pogotovo orkestracija koja se nije niti približila zvuku mahlerijanskoga orkestra.

U prvome dijelu koncerta dirigent Chaslin obavio je sa Zagrebačkim filharmoničarima korektnu izvedbu Dvostrukoga koncerta za violinu, violončelo i orkestar u a-molu op.102 Johannesa Brahmsa uz soliste violinista Oresta Shourgota i violončelisticu Meehae Ryo.

Zajedničko muziciranje koncertnoga majstora ZF-a i ugledne čelistice Republike Koreje imalo je lijepih trenutaka kantilene, potrebnu virtuoznost i uzorne poveznice s orkestralnim slogom, no ostao je dojam da je svemu nedostajalo one unutarnje, prikrivene Brahmsove strasti koju je najteže dotaknuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:57