PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Tinejdžerska sloboda i strast u doba kad zabavu tražiš na ekranu mobitela

U ono normalno doba – jer ovo je tek “The Age Of Abnormal” kako se zove recentni album njujorških The Strokesa, a nikakva “nova normalnost” – eter su nastanjivali i radijski DJ-evi poput Johna Peela koji je “urbi et orbi”, putem BBC-a, predstavljao novu genijalnu glazbu.

Na radio valovima danas više nema takvih, a kad mi je poslao razglednicu s ljetovanja i u njoj napisao da mu se jako dopao album “Najvažnije je biti zdrav” Obojenog programa, uz napomenu da će ga zavrtiti u jednoj od svojih emisija što je uskoro i učinio, bilo je to kao da je moje izdavaštvo amenovao sam Bog.

Najdraži singl tog i takvog Johna Peela bio je i ostao “Teenage Kicks” The Undertonesa koji je prvotno objavila diskografska etiketa Good Vibrations iz Belfasta, zapravo istoimeni dućan s pločama i danas živućeg Terrija Hooleya koji je strastveno prigrlio punk premda je bio hipi. Nije Terri jebao ni sjevernoirske podjele na katolike i protestante, baš kao što je mene i prije i poslije rata bolio kurac za to tko je katolik ili pravoslavac. Pogledajte prekrasan igrani film “Good Vibrations” o tom dućanu i prostoru slobode u kojem je glazba veća i važnija i od religije i od nacionalnosti.

Ipak, da nije bilo Johna Peela koji je u rujnu 1978. na radiju BBC 1 “Teenage Kicks” The Undertonesa emitirao čak dva puta u istoj emisiji, uz retoričko pitanje “nije li ovo bila najljepša pjesma koju ste čuli u svom životu?”, malo tko bi ga čuo van Belfasta. Rasplakao se kad ga je premijerno emitirao, a tako je bilo i meni kad sam prvi put čuo “Ona je tu!” novosadskog Obojenog programa zbog koje sam se i upustio u diskografiju.

Elem, “Teenage Kicks” zbog blistave melodije, zujećih gitara, poletnog ritma i ekstatičnog vibrato falseta Feargala Sharkeya jedan je od perfektnih singlova i punk i pop glazbe, a i njihov eponimni debi album sjajan je reprezent tog balansa; barem koliko i ključni albumi Buzzcocksa, Stiff Little Fingersa i The Jama. Na točki u kojoj se prelamaju Beatlesi i Ramonesi jednako su važni i jednostavni stihovi Johna O’Neilla o strasti, žudnji, drami, uzbuđenju, eksplozivnosti i groznici tinejdžerske ljubavi.

O da, “Teenage Kicks” je jedna od najljepših pjesama koje ćete ikada čuti u svom životu, a ovih mi se dana neprestance vrti po glavi jer se pitam u kojoj su mjeri tinejdžerske ljubavi, snovi, životi i budućnost uništeni radi psihoze oko pandemije korone zbog koje bi nepodnošljiva socijalna distanca mogla potrajati do 2022. godine.

Pametniji psiholozi i sociolozi već pišu da će zbog korone mnogi tinejdžeri oboljeti od PTSP-a i što će iz svega toga proizaći, a možda nije trebalo tako. Pitam se i kako je tinejdžerima danas kad im se zabava manje-više svodi na zaslone mobitela. Nepobitno, previše su se podali tim spravicama i kad je sve bilo normalno, kao i besciljnom tumaranju po šoping-centrima, ali ne mogu ne suosjećati s njima kad znam da nemaju gdje izaći i kad nije uputno upuštati se u socijalne, a kamoli u seksualne kontakte.

Stoga mi stihovi “I wanna hold her, wanna hold her tight/Get teenage kicks right through the night” danas zvuče dramatičnije nego kad sam ih premijerno čuo prije četrdesetak godina, iako odavno nisam tinejdžer i premda današnji tinejdžeri uglavnom slušaju bitno lošiju glazbu. Lako za mene jer star sam, umoran i bolestan, a i unatoč svemu što me pogodilo u “olovnim 90-ima” nauživao sam se provoda po birtijama, klubovima i koncertima za tri života.

No baš zbog toga mi se i gadi koliko se tinejdžerima, a i starijima, pokušava u glavu usaditi da je “ovo abnormalno” samo “novo normalno”. Nadam se da će barem tinejdžeri što prije uzvratiti udarac ovoj psihozi, a ako ih i vidim da se okupljaju po parkovima, ne pada mi na pamet pozvati murju jer to je sada jedini prostor njihove slobode i ljubavi.