PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA I kad ustrašen hodaš kroz oluju, sjeti se da nikada nisi sam

Mnogima proteklih tjedana nedostaju nogometne utakmice. Nisam među njima, mogao bih bez nogometa do kraja života, ali razumijem da je “najvažnija sporedna stvar na svijetu” drugima bitna koliko i meni glazba. A kad nogomet i glazbu, ali i sve ovo oko korone, spojimo u jednu glazbenu temu, onda nije čudno što već danima pjevušim “You’ll Never Walk Alone”. Doduše, da liverpulska Merseybeat grupa Gerry & The Pacemakers nije s obradom te pjesme 1963. godine dospjela do broja 1 top-liste u Velikoj Britaniji, možda ista ne bi postala himnom navijača FC Liverpoola.

Tim je putem ta melodija ušla i u “Dinamo ja volim” Pipsa, u čijem sam prvom objavljivanju umiješao i vlastite prste, a jedna od najljepših you’ll never walk alone slika među potresnim snimkama zagrebačkog potresa u doba korone bila je i ona kad su Bad Blue Boys priskočili u pomoć trudnicama i medicinskom osoblju u bolnici u Petrovoj. Jedna od ljepših you’ll never walk alone poruka tog istog dana bila je i ona koju su Zagrepčanima poslali Torcida, pa i Beograđani, a sjetio sam se te pjesme i kad smo izašli na balkone pljeskati i skandirati u znak potpore hrvatskim medicinarima.

Ta tri čina ponajviše su me ovih dana podsjetila na “You’ll Never Walk Alone”, ali ne toliko zbog njezine “mitske” veze s nogometom i navijanjem, a sada valja navijati i za bolesne i za medicinare da što uvjerljivije pobijede u utakmici protiv korone, nego zbog same srži te prelijepe pjesme. Premijerno je prezentirana u američkom mjuziklu “Carousel” (1945.) Rodgersa i Hammersteina, kao glazbena “kulisa” za jednu obiteljsku tragediju, a mjuziklovski ju je interpetirao i Frank Sinatra (1945. i 1963. godine).

Pjevali su je i mnogi drugi veliki pjevači i pjevačice poput Dionne Warwick, Mahalije Jackson i Barbre Streisand te Roya Orbisona, Glena Campbella i Toma Jonesa. Osjećajno ju je, na tragu gospela, snimio Gene Vincent (1958.), no do njezine gospelovske srži, snažnije nego Aretha Franklin i Ray Charles, prodro je Elvis Presley 1968. godine.

Nitko ni prije ni poslije Elvisa nije tako potresno otpjevao stihove te pjesme. Stihove o hodu bez straha i uzdignute glave kroz oluju, nakon koje će nas zabljesnuti zlatno nebo, a s nadom u srcu da nikad ne hodamo sami, ma koliko se osjećali malima i jadnima. Ti stihovi govore o tome da uz nas uvijek hoda Bog i da ćemo na koncu dospjeti u raj, no još je važnija poruka te pjesme da se čovjek može osloniti na drugog čovjeka.

Pa tako i sada, kada su zbog pandemije ljudi prisiljeni držati se na fizičkoj udaljenosti od drugih ljudi, često i svojih najbližih i najdražih, no da čak ni u takvim nedaćama ne valja gubiti nadu, ma koliko vremena bila teška. A ovo su jako teška vremena u kojima smo za sada - mada je bilo i ogavnog ponašanja spram zaraženih koronom, kao da su gubavci u srednjem vijeku ili Židovi u nacizmu, a o čemu su pisali kolege Jergović i Pavičić - ipak pokazali ljudskost i solidarnost, čak i više nego u normalnim vremenima.

Nisam optimist, nego realist, neki mi kažu i pesimist, a više od virusa, kojeg se ne plašim jer sam se gombao s mnogo težim i pogubnijim bolestima, bojim se da će iz ove pandemije proizaći mnogo osobnih ljudskih nedaća i opći društveni lom.

I baš zato mi se čini primjerenim istaknuti “You’ll Never Walk Alone”; danas kao pjesmu podrške medicinskom osoblju i bolesnima, čemu se može svjedočiti diljem svijeta i zbog čega ju je nedavno obradio i Marcus Mumfurd (Mumford & Sons); sutra kao veličanstveni glazbeni podsjetnik na to da čovjek čovjeku ne postane vuk, nego drug. Da spasimo i sebe i društvo od, ne daj Bože, nacizma i fašizma. Ili, kako bi Elvis pri koncu svoje verzije, jer nada umire posljednja, uznosito zapjevao: “Walk on, walk on/With hope in your heart/And you’ll never walk alone”.