Pitko i ukusno, ali i krajnje dosadno i učmalo izdanje braće Followill

U analima top lista ostat će upisano da je u ožujku 2021. godine osmi studijski album "When You See Yourself" Kings Of Leon dospio do prvog mjesta britanske, irske, australske i austrijske, a uz to i u pet najprodavanijih njemačke, nizozemke i belgijske te na jedanaesto mjesto američke i dvanaesto kanadske top liste albuma. Naizgled sjajno, no ostanak na tako visokim mjestima bio je kratkog daha i ostvario tek privid nekadašnje potentnosti braće Followill. Jako sam im bio sklon na prva tri albuma, "Youth And Young Manhood" (2003), "Aha Shake Heatbreak" (2005) i "Because Of The times" (2007) na kojima su ostvarivali tajne i intrigantne veze sadržajno oprečnih sastava poput Televisiona, Pixiesa i The Strokesa te Creedencea, Lynyrd Skynyrda i Allman Brothers Banda, a nisam bio ni protiv koketiranja sa stadionskim rockom u stilu U2, Stonesa i Policea na četvrtom albumu "Only By The Night" (2008).

Blijedi odsjaji

Nažalost, "Come Around Sundown" (2010) i "Walls" (2016) bili su tek blijedi odsjaji nekadašnje snage "mladih lavova rocka" između kojih je živahniji i prljaviji "Mechanical Bull" (2013) udahnuo nadu da neću morati povlačiti znak jednakosti između nekoć sjajnih Kings Of Leon i od početka ljigavih Killersa. Ni sada nije došlo do takvog debakla, no "When You See Yourself" pravi je "case study" današnjeg stanja rocka. Sve je na tom albumu, naizgled, besprijekorno. Braća Followill su se odavno izvještili u tome da dobro zakopaju pitku pop melodiju u rock ruhu pa tako i sada u dvije središnje pjesme, "Golden Restless Age" i "Time In Disguise". Čujete li ih na radiju, neće vam biti mrsko i odmah ćete prepoznati da su to Kings Of Leon.

Problem je što je gotovo sve prije i poslije tih pjesama jednako ugodno i ukusno, ali i toliko beskrvno i dosadno da čovjek uz njih može zakljucati u popodnevni drijemež, a to nikako i nikada ne bi smjela biti premisa rock glazbe. Naprotiv, rock glazba trebala bi čovjeka dignuti iz kreveta i spremiti za fajt s bilo čime i bilo s kime kao u slučaju The Clasha ili Sex Pistolsa. Biti opasna, divlja i prljava kao nekoć u Stonesa i Ramonesa ili propitivati, eksperimentirati i inovirati kao u Nirvane ili Joy Divisiona. Ma može čak biti i vazda ista, kao u AC/DC ili Motorheada, ali da čovjek osjeti kako mu od nje krv brže kola žilama.

Rock glazba može imati mnogo pojavnosti, ali ono čega bi se uvijek trebala kloniti je da bude ovako uredna, sigurna, čista i sterilna kakvom je stvaraju i nude Kings Of Leon na "When You See Yourself". Naslov tog albuma i njegov sadržaj otkrivaju da braća Followill sada sebe vide, mada im to nije intencija, poput sjena nekoć uzbudljivih rokera. Komotno se mogao zvati "Hotel California" (Volume 2) mada u čisto glazbenom smislu nema izravne veze s tim megaselerom. Ipak, Kings Of Leon se danas doimaju baš poput Eaglesa kasnih 70-ih, čak i kada u odjavnoj "Fairytale" pokušavaju ići tragom Lou Reeda u "Walk On The Wild Side", dočim uvodna "When You See Yourself, Are You Far Away" sugerira da zvuče neuzbudljivije i od U2 na bilo kojem njihovom albumu iz 21. stoljeća koji baš i nisu primjeri uzbudljivosti rocka.

Pogled u sebe

Caleb vjerojatno pjeva o tome kako bismo se trebali zagledati u sebe dok je izvan nas pandemijski kaos, no realnije ni o čemu što bi se moglo upamtiti, a kamoli nekoga nagnati na razmišljanje ili bunt. Pa nije ovo punk koji je svojedobno nastao zbog albuma kakav je i "When You See Yourself", samo što zbog takvih u današnjem stanju i stadiju rocka – jednako samozadovoljnom, učmalom i beskrvnom kao 1976. godine – nećemo dobiti neki novi punk. Naime, na jedne Kings Of Leon ili jedne Killerse, sinonime onoga što se nekoć nazivalo arena-rockom, dolazi još na stotine jednako mlitavih indie-rock bendova čije je jalovo pimplanje, kompliciranje i onaniranje proteklih desetak godina postalo sinonimom za ono što se nazivalo prog i simfo rock glazbom. I kao što je sredinom 70-ih naplavina tih prog i simfo bendova – čiji su članovi zaista znali svirati, ali nisu znali složiti zanimljivu pjesmu, a pogotovo ne nekome nešto važno poručiti – predstavljala metastaze tadašnje rock glazbe, tako i danas indie bendovi – čiji članovi također znaju svirati, ali ne i govoriti o bitnome niti stvarati pamtljive pjesme – označavaju terminalni stadij komercijalnog rcka. Kako drugačije nazvati stanje u kojem su Kings Of Leon pitomiji i nezabavniji od Due Lipe?