PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Vatra izazvala "požar" u rasprodanoj Tvornici

U našoj zemlji, kao što znate, na cijeni su prijevare, pljačke, mućke ili, u najmanju ruku, veze, poznanstva i guranje preko reda. Ovdje se tako najčešće dolazi do uspjeha, uz podobnost ove ili one vrste. Ponekad se čini da je to i jedini put do uspjeha. U toj istoj zemlji radišnost, upornost i marljivost, tako barem smatra rezignirana i razočarana većina, a posebice manjina koja se laktarenjem domogla obilne trpeze, “sport” su za bedake i luzere koji će cijelog života rintati, a da ništa neće steći. Upravo iz tih razloga bilo je prekrasno vidjeti kako je u rasprodanoj Tvornici, obilježavajući petnaest godina karijere, indie-rock grupa Vatra izazvala požar emocija i na krilima recentnog megahita “Tango” napokon počela ubirati plodove koje odavno zaslužila. Plodove koji do unatrag nekoliko godina nisu stizali do stolova njezinih članova ma koliko ih krasila za naše društvene norme posve neuobičajena protestantska radna etika.

Ovakvi, za naše uvjete relativno veliki, usto obljetnički koncerti idealna su prigoda da se u vrtlogu uskovitlanih osjećaja, koje je među svojim poklonicima podigla Vatra - započevši koncert u unplugged izdanju baš kao na rođendanskom tulumu, a dovršenog ekstatičnim izdanjem “Tremola” i drugih hitova - smireno konstatira kako je taj bend tijekom vremena ostvario poveću zalihu pjesama koje njezina publika zna naizust i pjeva iz punih pluća. Nije, dakle, “Tango” samo jedino što publika krcata djevojkama – to je uvijek pouzdan znak uspjeha - zna i želi čuti pa je nepogrešiva egzekucija dvosatnog koncerta u Tvornici bila ona finalna potvrda Vatre kao jako dobrog benda koji pouzdano zna što radi, čak i ako joj tu odliku neki ni danas ne žele priznati. Recite što god želite, ali Vatra na sceni zvuči i izgleda kao bend iz prve lige svjetskog, prilično komercijalnog indie-rocka, a to s našim bendovima najčešće nije slučaj.

Konačan ulazak u mainstream

Doduše, i ranijim nastupima Ivan Dečak i njegovo društvo ukazivali su kako ih krase odlučnost, sigurnost, preciznost i snažna želja za dokazivanjem pa i natjecanjem sa srodnicima iz anglo-američkog i skandinavskog indie-rocka. Otpisati tu i takvu Vatru kao neku drugoligašku kopiju EKV-a bila bi neoprostiva pogreška pa čak i bezobrazno nipodaštavanje kvaliteta tog vrijednog i marljivog benda kojih i na autorskom i na sviračkom planu ima dostatno za konačan ulazak u mainstream. A, baš rock sastavi poput Vatre – kvalitetni, uporni, moderni i s osvjedočenim hitovskim potencijalom – i dalje nedostaju hrvatskoj glazbenoj sceni. Jedini je problem što takvi sastavi na takav status u nas moraju čekati mnogo duže nego što to na britanskom, američkom ili globalnom nivou moraju čekati bendovi poput Editorsa, Interpola ili Killersa s kojima Vatra dijeli neke sličnosti i s kojima se na domaćem terenu bez problema može takmičiti. Prognoza Sube iz Hladnog piva time se pokazala točnom. I Vatri je kao i Pivu trebalo petnaestak godina da uđe u mainstream.

U tih petnaest godina Vatra je “orala” uzduž i poprijeko Hrvatske i bliže okolice kao da se natječe za “najbolju brazdu”. Nije odustajala čak i kad se činilo da njihova “misija” nema smisla ili da je osuđena na tavorenje u besperspektivnosti druge ili treće lige domaćeg rocka. Takvo “oranje”, napokon je ostavilo neizbrisiv trag u sadašnjosti domaće glazbene scene koju ni u budućnosti neće biti lako izbrisati. I zato proslava obljetnice Vatre u zakuhaloj Tvornici, uz goste poput Mile Kekina iz Piva, Ljubice Gurdulić iz Svadbasa i Stipe Mađora iz Kawasakija i zasluženu rođendansku tortu, nije samo njihov nego i razlog za slavlje svih onih koji ovdašnjoj glazbenoj sceni žele dobro.

Novovalne generacije

No, obljetnički koncert u Tvornici tek je zatvaranje jednog i otvaranje drugog, još većeg poglavlja u karijeri Vatre. Bude li sve u redu, na krilima “Tanga”, “Saturna” i još kojeg singla”, predstavljanje novog albuma iduće godine moralo bi biti zakazano u Domu sportova i sličnim dvoranama diljem Hrvatske i, daj Bože, regije. Tada će se defitnivno potvrditi da radišnost, upornost i marljivost čak ni u ovako na krivo postavljenoj Hrvatskoj ne moraju biti “sport” samo za bedake i luzere.

Vatra danas plamti punom snagom, a valja reći i kako između slavljeničkog koncerta u Tvornici i nekadašnjih novovalnih koncerata u obližnjem Kulušiću, o kojima se i danas raspredaju bajke i basne, suštinski nema velike razlike. Dapače, Tvornica je veća od Kulušića i neka nove generacije koje opravdano vole i cijene Vatru, ako vam je do već potrošene pa i izlišne analogije, uživaju i slave njezine i svoje trenutke i dosege, koliko i one bivše novovalne generacije kad su u Kulušiću slavile EKV i svoju mladost pri čemu nemojte smetnuti s uma da je “ustoličenje” EKV-a u Jugoslaviji 80-ih bilo mnogo lakše i brže nego “loženje” Vatre u Hrvatskoj prve i druge dekade 21. stoljeća.