WELCOME TO THE BLACKOUT

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Trijumfalni Bowiejev povratak iz Berlina u London 1978. godine

 

Malo prije smrti Davida Bowieja objavljen je box-set “Five Years (1969-1973)” s remasteriranim ključnim albumima iz njegove glam-rock faze te live snimkama iz Santa Monice, snimljenima 1972. godine. U godini Bowiejeve smrti objavljen je i box-set “Who Can I Be Now” (1974-1976)” koji pokriva ključne albume iz njegove “američke” faze, inficirane soulom te live album iz Nassaua realiziran 1976. godine. Potom je uslijedio i “A New Career In A New Town” (1977-1982) kojim je pokriveno sve najvažnije iz “berlinske” faze, uključivši i kasniji hit-album “Scary Monsters” kojim je i tržišno poentirao na stremljenjima s “berlinske” trilogije.

U tom box-setu našao se i live album “Stage” koji je i 1978. godine, kad je prvotno objavljen, bio slabo ocijenjen, a dojam se nije promijenio ni kroz remasteriranu snimku. Na koncertima u Bostonu, Philadelphiji i Providenceu, Bowie se doimao ispuhano, a njegov bend, premda sastavljen od prvoklasnih glazbenika poput gitarista Carlosa Alomara i Adriana Belewa, indisponirano. Takav dojam nije popravila ni produkcija Bowiejevog najodanijeg suradnika Tonyja Viscontija.

Uz želju za profitom diskografa, možda je i iz tog razloga na CD-u i u streamingu, nakon limitirane naklade trostruke vinilne LP ploče izdane na ovogodišnji Record Store Day, objavljen live album “Welcome To The Blackout”; snimljen tijekom dviju večeri koncem lipnja i početkom srpnja u londonskoj dvorani Earls Court, tijekom iste “Isolar II” turneje i samo dva mjeseca nakon koncerata iz kojih je nastao “Stage”. Kome to treba, možda se pitate?

Rekao bih svakome tko drži do Bowieja i njegovih mijena, a naročito onima koji do u tančine žele proučavati njegovu ostavštinu. Naime, koliko je izvorni iz 1978. godine pa čak i remasteriran i prošireni “Stage” iz 2005. godine i potom box-seta “A New Career In A New Town” iz 2017. godine zvučao isprazno, toliko “Welcome To The Blackout” zvuči posve drugačije.

Iskričavo i naelektrizirano, nabrijano i odrješito pa se tek sada u pravom svjetlu odražava naum Bowieja da pjesme nastale u “berlinskoj” fazi kontrapunktira s onima s albuma “Ziggy Stardust”, “Station To Station”, “Aladin Sane” i “Young Americans”, pri čemu valja naglasiti da tada “Lodger” (1979) kao finalni dio “berlinske” trilogije, a nakon “Low” (1977) i “Heroes” (1977), još nije bio objavljen, čak ni snimljen. Znamo da je turnejom “Isolar II” i live albumom “Stage” Bowie htio pogurati pjesme s potonja dva albuma jer nije bio zadovoljan kako su diskografi proveli promocije i niti njihovim komercijalnim domašajem.

No, iz live snimaka s albuma “Welcome To The Blackout” iščitava se još nešto ili se barem stječe dojam da je nakon dvije godine života u Berlinu Bowie htio i u matičnom Londonu uživo dokazati koliko su ti njegovi berlinski radovi značajni, kvalitetni i ispred svog vremena. Kao da je i doma želio poentirati na tome koliko je njegov egzil u kojem se inficirao Krautrockom i njemačkom elektronskom glazbom imao smisla. Maštovitiji mogu zamisliti i kako se na tim njegovim londonskim koncertima počinju rađati post-punk, novi romantizam i synth-pop koji će ubrzo zamijeniti punk.

Pjesme iz Berlina zvuče prijeteći hladno i alijenirano, ali ne i distancirano i potmulo kao što su zvučale u Americi, nego poput seobe pogleda iz Hansa studija na Berlinski zid u čijoj sjeni nastaje “Heroes” u centar Londona koji je poharao punk. One iz glam-rock faze i ovdje zvuče kao važna prethodnica revolucije koja se dogodila dok je Bowie izbivao iz Engleske. Skladbe s albuma “Young Americans” i “Station To Station” pak ukazuju kako je već gledao naprijed; ne samo prema “Lodgeru” nego i prema “Scary Monsters” pa i plesnom zaokretu izvedenom na tržišno još lukrativnijem “Let’s Dance”.

U tom i takvom rakursu snimke s “Welcome To The Blackout” su daleko uzbudljivije i intrigantnije od zapisa s “Live Nassau Coliseuma” (1976) i s “Cracked Actora” (1974) koje smo dobili na “uvid” unatrag nekoliko godina. Nota bene, Bowie se u Berlinu očistio od kokaina na kojem je zaglavio u Los Angelesu pa se vjerojatno i zbog toga “Welcome To The Blackout”, ali i zbog zaprimljenih njemačkih glazbenih utjecaja, doima fokusiranijim od live zapisa iz Nassaua (1976) i Los Angelesa (1974).

Kako god, “Welcome To The Blackout” sada dočarava u kojoj je mjeri Bowiejev povratak iz Berlina u London, nakon “Low” i “Heroes” kao studijskih ostvarenja iz poučnog njemačkog egzila, bio trijumfalan i na koncertnoj pozornici, a to iz live albuma “Stage” ipak nismo mogli doznati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:53