GINGER BAKER (1939. - 2019.)

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Odlazak prvog pravog bubnjarskog superstara u povijesti rocka

 REUTERS
U okviru prve supergrupe Cream s Claptonom i Bruceom napravio je čudo, a na nizu solističkih albuma brisao je granice između stilova

Ginger Baker bio je prvi bubnjarski superstar rocka, a zbog stila i sadržajnosti svirke ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih, najutjecajnijih i najboljih svjetskih rock bubnjara.

Tijekom dugogodišnje karijere okušao se u jazzu u kojem je kao petnaestogodišnjak, sredinom 50-ih, započeo kao učenik engleskog bubnjara Phila Seamena pa bluesu u sastavima poput Blues Incorporated u kojem upoznaje basista Jacka Brucea te rocku u kojem je uz potonjeg i Erica Claptona, a u okviru prve supergrupe Cream, napravio čudo, a na nizu solističkih albuma i u raznim suradnjama brisao granice između stilova.

Skidanje s heroina

Peter Edward “Ginger” Baker rođen je 19. kolovoza 1939. godine u obitelji prodavačice duhana i cigareta i oca zidara koji 1943. godine pogiba u britanskoj vojsci u jednoj od ratnih opreacija na grčkim otocima, a za bubnjevima je ostavljao dojam divlje zvijeri čije su mahnite kretnje, crvena kosa i riđa brada inspirirale Michaela K. Fritha da za Hensonove Muppetse kreira bubnjara zvanog Animal. Redatelj i Animalov dugogodišnji puppet-master Frank Oz jednom je rekao kako bubnjara Muppetsa najviše zanimaju seks, spavanje, bubnjevi, hrana i bol.

Slično je bilo i s Gingerom Bakerom, samo što umjesto hrane u “jednadžbu” njegovog karaktera treba ubaciti drogu i nikotin. Na heroinu je zaglavio još u pedesetima kad je ta droga bila omiljena među džezerima da bi se s njega skinuo tek 1981. godine u jubilarnom tridesetom pokušaju. Bolovao je i od KOPB-a jer je desetljećima bio okorjeli pušač, a zbog degenerativnog osteoartritisa patio od kroničnih bolova u leđima. Stoga je pravo čudo da je dohvatio 80. godinu života, tim više što je već u doba najveće slave izgledao kao smrt, no za bubnjevima je bio poput mahnitog luđaka čija nevjerojatna muzikalnost i lakoća spajanja nespojivoga uzdiže tadašnji rock u neslućene visine zbog čega se Cream ne smatra samo jednim od blues-rock i psych-rock sastava nego i jednim od začetnika heavy metala.

Ringo Starr iz Beatlesa, Charlie Watts iz Stonesa i Keith Moon iz The Who bili su zvijezde i prije nego li je Baker s Claptonom i Bruceom oformio Cream, jer su već svirali u jako popularnim sastavima, ali baš je Ginger bio taj koji je bubnjara u rocku uzdigao do nove i drugačije razine. Njegova uloga u Creamu, koja uključuje i antologijske albume “Fresh Cream” (1966.), “Disraeli Gears” (1967.) i “Wheels Of Fire” (1968.), naznačila je da rock bubnjar ne mora biti samo čovjek koji u pozadini drži ritam nego da može postati i kreativac koji sviranjem širi područje kretanja drugih glazbenika u sastavu. A kolika je bila Bakerova širina, dokazivao je i u karijeri nakon raspuštanja Creama i Blind Faitha.

Fela Kuti

Odlazeći u Afriku, radi pokušaja skidanja s heroina, dolazi u doticaj s Felom Kutijem i njegovim Afro-beat amalgamom tradicionalne nigerijske i američke jazz i funk te britanske rock glazbe. “Why Black Men They Suffer” (1972.) najznačajniji je album nastao u suradnji Fele i Gingera, malo nakon dva jaka ostvarenja u okviru sastava Ginger Baker’s Air Force s kojim je tražio veze između fusion-jazza, bluesa, progresivnog i hard rocka, a tijekom 80-ih radio i sa space-rock grupom Hawkwind u kojoj je ranije svirao i Lemmy, u čijem je Motorheadu bubnjeve ubijao jednako ubitačan, ali posve drugačiji bubnjar Phil “Animal” Taylor.

No i njega, kao i bubnjare poput Stewarta Copleanda iz Policea, Taylora Hawkinsa iz Foo Fightersa te Matta Camerona iz Soundgardena i Pearl Jama, lako je dovesti u svezu s Gingerom Bakerom. Nesumnjivo je Baker utjecao i na Bonhama iz Led Zeppelina, Masona iz Pink Floyda, Paicea iz Deep Purplea, kao i na niz heavy metala bubnjara u rasponu od Larsa Ulricha iz Metallice preko Davea Lombarda iz Slayera do Dannyja Careyja iz Toola.

Zapravo, svaki zaista dobar rock bubnjar ni ne zna koliko duguje tom crvenokosom i riđobradom divljaku čiji je stil sviranja bio istodobno animalan i primitivan, ali i inovativan i savršeno muzikalan te poput mosta između jazza Genea Krupe i grungea Davea Grohla. Zanimljivo, Baker je svirao i na “Albumu” (1986.) Public Image Ltd, a od ranih 70-ih do posljednjeg “Why?” (2014.) nanizao više od dvadeset studijskih i live albuma u rasponu od jazza do world musica.

Nesuglasice

Privatno Bakera nije bilo lako voljeti, to je u jednom dokumentarcu bez riječi dala do znanja i jedna od njegove četiri supruge, jer je daleko više mario za bubnjeve i drogu nego za djecu. Eric Clapton, kojeg je smatrao ponajboljim prijateljem, kaže da Gingera baš i nije poznavao dok je Jack Bruce jednom na njega potegnuo i nož, a te se nesuglasice nisu izgladile ni nakon trideset pet godina koliko je prošlo do reuniona Creama i live albuma “Royal Albert Hall” (2005.). No, kao bubnjar Ginger je bio neodoljiv i legendaran, lud i genijalan te jedan od tri-četiri najveća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 14:57