VELIKA OBLJETNICA

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ More gostiju, ocean ljubavi: Neno Belan raspametio je Zagreb kao i prije 30 godina u Kulušiću

Piše:

Objavljeno: 29. veljača 2016. 18:02

Zagreb, 270216.Koncert Nene Belana i Fiuments Lubav i Moda u Domu sportova kao proslava trostruke obljetnice i to 30 godina karijere, 30 godina od prvog albuma Djavola i 30 godina prvog koncerta u Kulusicu.Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Bruno Konjevic / CROPIX

Legenda kaže kako je prvi koncert Đavola u zagrebačkom “Kulušiću” 1986. godine bio sjajan.

I jest, mogu to potvrditi iz prve ruke, ali nastup Đavola koji mi se još više usjekao u pamćenje i uvrstio u red najdražih mi koncertnih uspomena dogodio se ljeto prije ili ljeto poslije tog prvog ukazanja Đavola u “Kulušiću”. Bilo je to na hvarskom ljetnom kinu “Veneranda”.

Cijeli nastup publika je manje-više sjedila i gledala da bi na bisu dio posjetitelja uskočio u staru gušternu ispred pozornice i počeo skakati kao da gledamo Beatlese u liverpulskom “Cavernu” ranih 60-ih. “Ajme, ljudi, ča ćemo sad?”, zapitao je sebe i publiku Neno Belan i odmah ispalio, “a ništa, idemo sve ispočetka” pa s bendom ponovio cijeli set.

Publika je podivljavala od oduševljenja, a bubnjara Željka Hojsaka, od milja zvanog Grizli čija je bijela košulja posve promočila od znoja, članovi benda još su neko vrijeme ispred kultnog hvarskog kafića “Aloha” hladili mahanjem ručnicima kao poslije meča za titulu boksačkog prvaka u superteškoj kategoriji.

Bruno Konjevic / CROPIX

Tri desetljeća poslije Neno Belan je s Fiumensima i morem gostiju - možda i malo previše njih jer toliki broj donekle razbija dinamiku koncerta - u povodu 30 godina diskografske karijere započete albumom “Ljubav i moda” Đavola, upriličio obljetnički koncert u čijem je prvom dijelu prosurfao kroz osam skladbi sa spomenutog debija.

Bio je to više nego zgodan i simpatičan povratak u bolju prošlost, ali čak i te, sad već jako daleke 1986. godine Đavoli su igrali na sličnu kartu nostalgije, melankolije i sjete za 60-ima kao zlatne dekade rock & rolla. Već je na samom početku njegove karijere bilo jasno kako je Belan vještije, šarmantnije i smislenije od bilo kojeg hrvatskog pa i jugoslavenskog autora i izvođača uvezao lokalni mediteranski kolorit pa i dobre strane tradicije splitskog, opatijskog, zagrebačkog i sanremskog festivala zabavne glazbe s liverpulskim Mersey Beatom, odnosno Beatlesima, odjecima kalifornijskog West Coast rocka, surfa i popa te doo-wop, R&B i soul hitova koje je u New Yorku 50-ih i 60-ih objavljivao Atlantic Records turske braće Ertegun.

Bruno Konjevic / CROPIX

Onu staru, stavi prst u more i bit ćeš povezan s cijelim svijetom, Belan je pretočio u neke od najboljih pop pjesama koje smo ovdje ikada dobili. Obljetnički koncert u krcatoj Maloj dvorani Doma sportova – čudno da se nije to dogdilo u Velikoj dvorani ili u Areni jer on to zaslužuje - potvrdio je da Belan ni tijekom solističke karijere nije zametnuo zlatnu nit koja spaja njegovo s autorstvom Paula McCartneya, primjerice. Kokotice, briljantin, rockabilly i nostalgija za zlatnim danima memfiskog Sun Recordsa nisu se u tome našli tek kako modni detalji.

Uslijedio je raskošan, ali ne i kičast nego decentan i lijep te pomalo sjetan unplugged set s velikom ulogom gudačkog ansambla Prelude i naglašenom rolom akustičnog gitariste Željka Romca, krcat hitovima iz Belanove solističke karijere te uz pomoć Klape More na tri skladbe. Premda imam averziju spram klapa u bilo kojem pop kontekstu, odnosno van čisto tradicionalnog pristupa, teško da se Belanovom unplugged setu mogu naći veće zamjerke. Kvalitetom je “ištekani” nastup Belana & Fiumensa bio al pari nedavnom unplugged nastupu Parnog valjka u istoj dvorani.

Bruno Konjevic / CROPIX

Tek je potom uslijedio treći dio sastavljen od dvadesetak “električnih” verzija također velikih hitova Belana, ali ponovo i dio kasnijih uspješnica Đavola na kojima je saksofonist Jakša Krilić uletio Neni kao što je Bossu uletavao pokojni titan rock saksofona Clarence Clemmons, uz velik doprinos Fiumensa i akrobacije Surke na udaraljkama i “human beatboxu”.

Pozornicom su zasjale i Maja Posavec, Zorica Kondža i Josipa Lisac, zabavljala su nas i krasna djeca iz jednog šibenskog dječjeg zbora i sve je bilo kao u bajci. Ipak, taj “električni” set bio je donekle premalo električan u odnosu na unplugged set, ali dizanjem teznije u posljednoj četvrtini nastupa publika se raspametila gotovo kao prvom koncertu Đavola u “Kulušiću” ili u mom slučaju na njihovom nastupu sredinom 80-ih na hvarskoj “Venerandi”.

Doista, mi možda nikada nismo ni imali boljeg pop autora od Belana i zato, Neno, molim te da ove ili iduće godine, ako je to ikako moguće, možda u Tvornici kulture, održiš s Fiumensima koncert koji bi popisom skladbi i aranžmanima posve počivao na ostavštini Đavola. Povratak u bolju prošlost gotovo je jedina smislena opcija življenja u današnjim vremenima.