PETI ALBUM DAMIRA AVDIĆA

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Kako smo iz socijalizma dospjeli u emo fašizam

Bosanski psiho je i dalje sam protv svih, podjednako riga vatru na desne i lijeve

Nakon najprovokativnijeg albuma u osebujnoj solističkoj karijeri, prošlogodišnjeg “Mein Kapitala” kojim je potpuno razotkrio ekonomske poluge moći, Damir Avdić novim izdanjem podjednako provokativnog naslova “Human Reich” pokušava dokučiti što bi sve moglo proizaći iz ekonomskog sloma od kojeg se mnoge nacije dugo neće oporaviti te iz religijskih, nacionalnih, rasnih, političkih i svjetonazorskih tenzija. Avdićevo oružje ni ovaj se put nije promijenilo. Stihovima uporno skida privid kako bi dopro do ogoljene realnosti, vokalnom ekspresijom na granici je manijakalnog i luđačkog ili barem ospjednutog zlom koje se valja svijetom, a razornim rifovima električne gitare i dalje ne treba nikakva pratnja da bi bili moćniji od muzike hiljada bendova.

Što živimo

“Živim u svijetu u kojem je religija Bog, vjera oružje za masovno uništenje, sirotinja vojska, licemjerje novo poštenje/Živim u svijetu u kojem je Bog talac, okovan u simbole, netrpeljivosti i prijetnje, straha i paranoje/Živim u svijetu u kojem se molitva uslišava, izgovorena napamet i na vrijeme, onako kako su ih učili da treba, a ne onako kako osjećaju da treba/Živim u svijetu u kojem je novac oltar, MMF bogomolja, kamatar svetac, valuta ikona/Živim Human Reich”.

Tako Avdić, efektno i zastrašujuće, jer to je crna realnost, postavlja scenu u uvodnoj, naslovnoj pjesmi iza koje slijedi podjednako moćna “Human Rights” o zapadnjačkom iskrcavanju ljudskih prava od Afganistana i Iraka do Libije i Sirije, može i Bosne. A onda se svi čude kad valovi izbjeglica krenu na europsku tvrđavu. Srećem ih svakoga dana po zagrebačkim Dugavama. Bijeli ih se domoroci već boje iako u očima tih tamnoputih azilanata iz afričkih država, razdiranih pošastima, vidim samo patnju, strah i tek pokoju iskru nade da će im na europskom tlu ipak biti bolje.

Ekonomska kriza i ljudska zadrtost glavno su gorivo za fašizam za koji smo mislili da se nikada neće vratiti. Vjerovali smo u to, ali sada više ni u šta nismo sigurni, posebice kad čujemo kako u “Rođen kad je bilo bolje” Avdić komparira svoju “bolju prošlost” s današnjicom.

To nije bila bajka

Lišen slinave nostalgije on hrabro destruira privid da su godine u kojima je odrastao bile bajka, ali i otkriva da je današnje vrijeme u kojem se svi zaklinju na ljudska prava, barem jednako loše, samo što nam se zbog perfidnosti politke i digitalnog konformizma čini da je danas bolje. “A onda je bolje došlo na moj prag”, rezignirano zaključuje Avdić, poručujući da je to “bolje” samo velika opsjena “emo-fašizma”. Kao i do sada, on ne zauzima ovu ili onu poziciju, posebice ne anarhističku, iako bi mogao biti gotovo jedini pravi anarhist današnjice. Ne pristaje na veliku prijevaru i mala utočišta u kojima se uz gandžu pjeva o rušenju Babilona i u tome je njegova snaga i moć. On je sam protiv svih - onih s desnice uvijek, ali i onih s ljevice, ako treba. A treba, jer ovakva ljevica samo je desnica s nešto drukčije proklamiranim svjetonazorom, ali podjednako slizana s krupnim kapitalom.

I zato se povijest, posebice na Balkanu, samo ponavlja, zaključuje u “Repetitio”, i to je jedina mantra pa nema mu druge nego “popišati se na stoljeće u kojem sam rođen” i “posrati na stoljeće u kojem ću umrijeti”. Nije izgorio London, kako su pjevali The Clash, izgorjeli smo mi, kaže Avdić u “Slici”. Stoga mu u posljednjoj, emocijama nabijenoj “Sine” ostaje sinu samo poručiti: “Ne boj se života, to prođe usput/uradi što si naumio i ne obaziri se/srešćeš ljudi, srešćeš i kretena/ti samo pruži ruku/ako uzvrati, primi/ako ne, i ne treba ti/to je ruka od govana”.

Možda drugi dio

“Human Reich” je logična ekstenzija “Mein Kapitala”, sudeći po ovitku i tematici možda i drugi dio trilogije - vidjet ćemo dogodine. Doduše, posrijedi je nešto rastresitiji materijal, kao cjelina manje dojmljiv od prethodnog albuma jer “priče” o likovima poput onih u “Izeti”, “Muharemu” i “Fadilu” nisu toliko vibrantne kao komparacije Avdićeve i svjetske prošlosti i sadašnjosti, a i peti put nismo šokirani kao kad smo Avdića čuli prvi put. No, njegovo riganje vatre i rifovi u funkciji su onoga što umjetnost i popularna kultura danas rijetko čine. Ogoljavanja istine.

Težak posao, a ponekad je i teško slušati koliko je ta istina gadna. Srećom, ima u svemu tome i humora jer kako se ne nasmijati, ako treba i razvikanim filozofima po subverzivnim festivalima u čijim prvim redovima glavom klimaju kapitalistički i državni sponzori, kad Avdić kaže: “Ispratio sam socijalizam, dočekao sam emo fašizam/i odrasle ljude u majicama za djecu/sjede za katedrom i objašnjavaju situaciju/načitani, pametni, zajebani/i ja kažem ženi, suprugo situacija je ozbiljna/i ona kaže jeste, mali ti se posro, a ti gledaš ta sranja”. Kako god okrenuli, plivamo u govnima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:53