REVIZIJA DYLANOVE IZGUBLJENE DEKADE

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Je li Dylaniz 80-ih posve za otpis?

Uz obljetnice dvaju albuma izašla je i tribute kompilacija ‘Dylan in the 80’s raznih izvođača

Jesu li 80-e izgubljena, promašena, proćerdana i u konačnici najgora dekada u opusu i karijeri Boba Dylana? Pitate li najokorjelije Dylanove fanove, prosječne poznavatelje njegova stvaralaštva, pa čak i one koji su tek usput slušali njegove albume, većina ispitanika bez imalo bi krzmanja potpisala takvu, oštru i osuđujuću presudu. Čak se i nije teško složiti s takvom procjenom jer Dylan je najznačajnija pa i najkomercijalnija djela ostvario od ranih 60-ih do sredine 70-ih, da bi njegov novi uzlet krenuo ne koncem 80-ih, nego u pravoj mjeri tek s antologijskim albumom “Time Out Of Mind” iz 1997. godine nakon kojeg do danas nije napravio niti jedan pogrešan korak. Naprotiv, posljednjih sedamnaest godina svjedočimo Dylanovoj renesansi - bilo da su posrijedi novi studijski albumi, “iskopine” iz njegove arhive, senzacionalni prvi dio autobiografije “Chronicles” i revizije vlastitih pjesama koje čini na “Never Ending” turneji.

Sve to - i ono prije i ono poslije 80-ih godina - ipak ne rješava pitanje je li Dylan iz 80-ih posve za otpis. Za precizniji odgovor na to pitanje nema druge nego iznova se pozabaviti tim djelima, i to zbog tri povoda. Naime, Dylanove 80-e zapravo počinju njegovim “born-again Christian” albumom “Slow Train Coming” iz 1979., a završavaju albumom “Oh, Mercy” iz 1989. godine. Dakle, posrijedi su dva jubileja, a treći povod je interesantan, raznolik i kvalitetan “tribute” album “Dylan In The 80’s” raznih izvođača, poput sastava Blitzen Trapper, Elvis Perkins, Deer Tick i pojedinaca poput Craiga Finna iz The Hold Steady, Bonnie Prince Billyja & Dawn Landes, Langhorne Slima i drugih koji su radikalno drugačijim glazbeničkim i producentskim pristupom “ofriškali” Dylanov opus iz 80-ih, usput pobivši tezu kako je Dylana teško ili nemoguće dojmljivo “obrađivati”.

Zakleti ateist

Iskreno, početkom 80-ih boljela me ona stvar za Dylana. Bio sam navučen na punk, ska i novi val, a Dylanovo konvertitstvo s judaizma na kršćanstvo meni je kao već tada zakletom ateistu bilo bitno koliko i bilo koja nedjeljna misa kojih sam se klonio kao vrag tamjana. Uostalom, John Lennon je Dylanu na njegovu “Gotta Serve Somebody” odbrusio oštrom, ciničnom i ironičnom “Serve Yourself” u kojoj je bez pardona, pa čak i s dozom otvorenog prijezira, popljuvao novopronađeni Dylanov poriv za pobožnošću. 2013. čitatelji magazina Rolling Stone “Gotta Serve Somebody” proglasili su drugom najgorom pjesmom u Dylanovu opusu, a slučaj je, što se mene tiče, bio zaključen već početkom 80-ih.

Strummer i Springsteen u to su doba nudili ideološki, sociološki, politološki i glazbeno mnogo zanimljiviju “robu” koja je meni osobno svjetonazor promijenila daleko više nego da sam u nekoj hotelskoj sobi susreo Boga, što je Dylanu, navodno negdje u Arizoni, bio poriv da 1978. godine konvertira i za redom snimi tri “kršćanska” albuma. Spomenuti “Slow Train Coming” (1979.) u produkciji soul-mahera i, nota bene, Židova Jerryja Wexlera, “Saved” (1980.) i “Shot Of Love” (1981.) na kojoj se nalazi jedna od najljepših i kasnije vrlo cijenjenih Dylanovih pjesama “Every Grain Of Sand”, i to ne samo za mog kolegu i prijatelja Antu Tomića. Ipak, “Shot of Love” kao cjelinu nije uspio “spasiti” ni producent Chuck Plotkin, još “nabrijan” od suradnje sa Springsteenom. Dylan, jednostavno, nije imao razumijevanja za njegove producentske zahvate, čak i ako su bili na mjestu.

Omiljeni album

Time, zapravo, dolazimo do ključa za dešifriranje 80-ih u Dylanovu opusu. S jedne strane Dylan je u toj dekadi snimio neke od najnedojmljivijih albuma u svojem opusu. Tražio je, pa čak i pronalazio glasovite suradnike poput Jerryja Wexlera i Marka Knopflera koji je na koncu bio i producent prvog Dylanova, nakon “kršćanske” trilogije, “svjetovnog” albuma “Infidels” (1983.), odnosno Chucka Plotkina i Arthura Bakera koji je producirao “Empire Burlesque” (1985.), a što je bila u najmanju ruku čudna odluka jer Baker je producirao New Order i Afriku Bambaataau i bio na glasu kao jedan od prvih hip-hop producenata. Spomenuti ipak nisu, a to vrijedi i za Daniela Lanoisa koji je Dylana prvi put producirao na albumu “Oh, Mercy” (1989.), dovoljno interesantno glazbeno transformirali barda koji je sve više tonuo u očima kritike i publike pa i najvjernijih fanova. Potonuo je Dylan i na top-listama najprodavanijih albuma jer nakon punka, koji je otvorio mnoge čakre rock i pop glazbe, došli su novi trendovi, stilovi, mode, drugačiji producentski zahvati, MTV i posve drugačiji zvuk, a u svemu tome Bob je izgledao izgubljeno, potrošeno, zastarjelo i poput oronulog relikta prošlosti. Ako su njegovo “konvertitstvo”, a kasnije i povratak “svjetovnome” bili iskreni, velikom bardu kao da je nedostajalo nadahnuća da nas u to uvjeri. Tako je barem to izgledalo u “realnom vremenu”, odnosno u 80-ima.

S druge strane, postoji u glazbi nešto što se zove protok ili sud vremena, a taj je sud, možda najvažniji kad je posrijedi popularna glazba, bio blagonaklon čak i spram diskutabilnih Dylanovih 80-ih. Unatoč upitnim ili neadekvatnim producentskim zahvatima, Dylanovi albumi iz 80-ih danas zvuče bolje nego kad su bili objavljeni. Ne svi, naravno, ali “Slow Train Coming” danas se doima solidnim djelom za koje nije čudno da ga Cave ističe kao najomiljeniji Dylanov album.

Sud velikog Boba

K vragu sve, čak i meni kao zadrtom ateistu taj album zvuči iskreno pa i nadahnuto. Zapravo, i ja bih rado da me dotakne Bog kao Dylana pa da postanem vjernik, ali ta me sreća dosad nije htjela, a moj me prokleti ratio priječi u takvom “konvertitstvu”. No, “Slow Train Coming” kao album volim. Isto mogu reći i za “Oh, Mercy” koji mi je u ruke pao nekako u slično vrijeme kad mi je Daniel Lanois bio zanimljiv zbog produkcije U2. Ako i nije genijalan, album naznačuje što će Dylan i Lanois ostvariti na epohalnom “Time Out of Mind”. Unutar dekade uokvirene tim Dylanovim albumima “Infidels” je bio i ostao najuvjerljiviji, čak i ako se danas čini kako ga je Knopfler postavio premekano i preoprezno, kao da je radio u strahu od konačnog suda velikog Boba. Naredni, “Empire Burlesque” stradao je zbog produkcije bubnjeva, artificijelnih puhača i uporabe sintisajzera, a mogao je biti moćan album. No, Dylan nije bio jedini čija su djela u 80-ima nastradala zbog takvih producentskih zahvata. Bio je to danak modernizaciji, preobrazbi i potrazi za novim zvukom i imidžem s kojima u 80-ima nisu imali sreće mnogi izvođači stasali u 60-ima i 70-ima.

Diskutabilni albumi

ZZ Topu se u tome zalomilo, kao i Dire Straitsima, a Ericu Claptonu i Dylanu nije. Doista, Dylan je čak i pojavom u prevelikim košuljama, sumnjivim kožnim jaknama koje kao da je maznuo na Ponte Rossu i frizurom u stilu “češljam se s petardom” izgledao očajno ili, bolje rečeno, očajnički u svojem nastojanju da uhvati priključak s tada kurentnim trendovima. Sjetite ga se samo kako je izgledao i zvučao na Live Aidu. Razvalina i ruševina.

S treće strane gledano, a ta je vjerojatno i najispravnija, Dylan je i u 80-ima, unatoč niski diskutabilnih i (naizgled) promašenih albuma, ipak napisao i snimio hrpicu sjajnih i upečatljivih pa i velikih pjesama kojima ni loši producentski postupci nisu mogli trajno naškoditi. Bilo bi izvrsno da ih je Dylan uspio snimiti u drugačijim verzijama, odnosno u skladu s onim što je počeo raditi sredinom 90-ih, ali nepobitno je da su “Jokerman”, “Every Grain Of Sand”, “Dark Eyes”, “Sweetheart Like You”, “Everything Is Broken”, “Night After Night”, “Trust Yourself” ili “Precious Angel” i “When He Returns” (s albuma “Slow Train Coming” koji samo datumski spada u 70-e jer predstavlja začetak Dylanova “konvertitstva”, a time i opusa iz 80-ih), krasne pjesme. Baš kao i “Series of Dreams”, “Foot Of Pride” i “Blind Willie McTell”, objavljene naknadno iako su snimljene u 80-ima.

I sam Dylan priznaje kako su 80-e, odnosno period od 1977. do 1987. kako ih on poima, bile promašene, da je bio posve izgubljen i “ispran”, a da je sebi došao tek koncem dekade koju moja generacija, rođena u 60-ima, voli.

Slabo sudi o sebi

Uvjeravati bilo koga da to nije tako nema smisla premda je poznato da Dylan ponekad slabo sudi o svojim djelima. Stoga se, nažalost, uživo rijetko vraća najbitnijim pjesmama iz 80-ih premda bi ih bilo zanimljivo čuti u njegovim novim “čitanjima” iz 21. stoljeća, odnosno s “Never Ending” turneje, ali ne može se reći da baš ništa u “Dylanovim 80-ima” nije vrijedno spomena. Uostalom, poslušajte “tribute” album “Dylan In The 80’s”, odnosno kompilaciju “Playlist: The Very Best of Bob Dylan ‘80s” pa ćete možda zaključiti kako neki ni u svojoj “zlatnoj eri” nisu dosegli ono što je Dylan ostvario u svojoj “izgubljenoj dekadi”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 06:24