Dva mjeseca prije negoli sam 12. ožujka 2024. ponovo plakao uz Lucindu u bečkom teatru Akzent u kojem je prošle nedjelje nastupio i Rade Šerbedžija, prva dama americane na nekoliko se dana zatvorila u londonski Abbey Road da bi sa svojim sastavom snimila niz klasika i manje "isfuranih" pjesama The Beatlesa. Zašto? Vjerojatno zato što je to desetljećima željela, a i zato jer je u svojoj ediciji Lu’s Jukebox već snimila albume s obradama pjesama Toma Pettyja, Boba Dylana, Rolling Stonesa, country i soul klasika 60-ih pa i jedan božićni album. Nevjerojatno, ali istinito, Lucinda je prva i zasad jedina koja je ušla u Abbey Road snimiti pjesme The Beatlesa, nakon njihova raspada, a koji su u tom EMI-ovom studiju snimili gro svog opusa.
Nije gotovo ništa mijenjala u osnovnoj ideji skladbi mada je, logično, u nekim skladbama manje orkestracija u odnosu na originalne snimke The Beatlesa. Zauzvrat, više je twanga i roots-rock oštrine, a manje pop elemenata premda, ponovo logično, ništa ne može poništiti melodioznost pjesama Beatlesa. Čitam, neki se žale na Lucindino pjevanje, no meni je taj njen jak južnjački akcent i to njeno otezanje slogova najvažnija distnkcija u odnosu na izvorne snimke. Ubijte me, ali slušajući ovaj album, osjetim da je Lucindi jako stalo da u legendarnom Abbey Roadu s velikom ljubavlju - pogledajte popis na netu, da ne navodim - otpjeva njoj drage pjesme The Beatlesa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....