NOVI ALBUM ELECTRO-POP DUA

PET SHOP BOYSI SU U PRAVU Akustičnu gitaru treba zabraniti. Dosta je beskrvne pop glazbe

 Marko Đoković / CROPIX
 

U nedavnom, vrlo zabavnom intervjuu kolegi Alexisu Petridisu u Guardianu, Neil Tennant i Chris Lowe rekli su i kako smatraju da bi “akustičnu gitaru trebalo zabraniti”. Ono što iza te izjave stoji je teza o lošoj pop i rock glazbi, personificirana u nevjerojatno popularnom bezveznjaku Edu Sheeranu i mnogim drugima koji se prodaju pod vrsne kantautore, a zapravo su bezlični i beskrvni beskičmenjaci. “Ono što oduvijek tražimo u glazbi su euforija i uzbuđenje, osjećaj kakvog smo imali kad smo prvi put čuli ‘Helter Skelter’ The Beatlesa”.

Kažu i da se taj osjećaj “vratio s rave scenom u 80-ima, ali i da euforija više nije jezgra pop glazbe. Pop glazba više nema važnost kakvu je imala nekoć i tome je tako već neko vrijeme. Svedena je na dekoraciju društvenih medija, a sve što se u njoj čini pokušava se svesti na deset sekundi nečije pažnje. Pitam se što bi se dogodilo da danas netko objavi pjesmu poput ‘Bohemian Rhapsody’”, zaključuje Neil Tennant, 65-godišnji autor često peckavih stihova koji se u dance-pop areni uz autora glazbe i partnera, 60-godišnjeg Chrisa Lowea, natječe s dvostruko ili trostruko mlađom konkurencijom.

Uspješno, reklo bi se, jer “Hotspot” je treći album u nizu za vlastitu diskografsku kuću x2 Recordings, također u produkciji Stuarta Pricea, kojim Pet Shop Boys potvrđuju koliko su kvalitativno iznad većine dance-pop, electro-pop, synth-pop i EDM takmaca. Premda su u istom intervjuu rekli kako im se dopada koliko se mladi glazbenici danas druže i surađuju, toliko im ipak nedostaju zavade i nadmetanja kakvi su nekoć bili paradigma britanske pop i rock glazbe.

U takvim okršajima brusili su se stavovi i poticalo nadmetanje, a pop glazba je bila i poligon za socio-političke ideje. Osobno, jer mi se njihov electro-pop doimao premekanim i prediskoidnim te na rubu gay-kiča, nisam u 80-ima mario za Pet Shop Boyse. Tada su mi se doimali manje zanimljivima od OMD-a, Ultravoxa, Japana, Yelloa, Yazooa, Johna Foxxa pa čak i Soft Cella i Human Leaguea, a u odnosu na njih i kasnije su stupili na scenu, kad je synth-pop već bio u fade-outu. U drugoj polovici 80-ih i ranim 90-ima, kad Pet Shop Boys nižu najveće uspjehe i najtiražnije hitove i albume te stižu u Mokrice (1988) snimiti luksuzan i skup video-spot za pjesmu “Heart”, daleko interesantniji su mi bili New Order i Depeche Mode, a nikada ih ne bih stavio u isti glazbeni kontekst s Kraftwerkom ili Cabaret Voltaireom.

Naime, njihove “matrice” na rubu Hi-NRG-a, disca i housea bile su mi previše “cheesy”, no kako je vrijeme odmicalo sve više sam počeo cijeniti pozadinsku melankoliju njihovih melodija pa i podrugljivost i zajedljivost koja je izbijala iz njihovih stihova, a naročito inteligentne socio-političke komentare i vizualije kojima su u svijetu pop glazbe igrali igru nalik Gilbertu & Georgeu. Od nečega što je u startu trebala biti i ostati frivolna dance-pop glazba, Pet Shop Boys su zahvaljujući sarkazmu i ironiji te postmodernističkim postupcima dosegli visoku razinu art-popa i pop-arta. Nisam kupovao njihove albume, ali nikada ni mijenjao radio stanicu ako bi na njoj pustili neku njihovu pjesmu.

Kako mi se često događa da idem protiv struje, Pet Shop Boys su mi postali kul kad većini ljudi više nisu bili napeti, negdje u vrijeme albuma “Release” (2002) na kojem je važnu ulogu igrao i Johnny Marr, gitarist The Smithsa s kojim je Neil Tennant, kao i s Bernardom Sumnerom iz New Ordera, surađivao u projektu Electronic. Nesporno, u pravu su oni koji zlatnim razdobljem Pet Shop Boysa i danas smatraju period između albuma “Please” (1986) i “Very” (1993), nakrcan hitovima i amblematskim pjesmama poput “West End Girls”, “Suburbia”, “It’s A Sin”, “Heart”, “Domino Dancing”, “What Have I Done To Deserve This” (s Dusty Springfield), “Left To My Own Device”, “It’s Alright”, “Being Boring”, “So Hard”, “Go West” i drugima. No, meni je zanimljivija pozicija u kojoj se Pet Shop Boys nalaze posljednjih godina kao par homoseksualaca u trećoj dobi koji svako toliko ode iz Londona u Berlin gdje uživaju u svom stanu s priručnim tonskim studijem umjesto kuhinje i iz kojeg “nedjeljom oko podneva uz prosecco” odlaze “promatrati subotnjom noći izmorene partijanere iz techno mecce Berghain”.

Cijenim i to što su oduvijek izgledali nezainteresirano i hladno u odnosu na top of the pops slavu kakvu su uživali, a takva, pomalo alijenirana skuliranost sada im još bolje pristaje. Ako u galimatijasu suvremene dance-pop glazbe više ne mogu zakucati hitove kakve su zakucavali u 80-ima i prvoj polovici 90-ih, njihova posljednja tri albuma su klasici synth-popa kakav je danas teško pronaći. Fino napisana i skladana, pomno konstruirana za analognim sintisajzerima u elegantno moderniziranoj produkciji Stuarta Pricea. Ono što im je oduvijek išlo od ruke, a to je nuditi publici slatko-gorke koktele na teme od ljubavi do politike te stopiti plesnost s avangardom, na “Hotspotu” je zaista efektno elaborirano. Tennant i Lowe su s Priceom konstruirali most na kojem se susreću italo i filafelfijski disco s Kraut-elektronikom 70-ih i engleskim synth-popom 80-ih, a to je konstrukcija kakvu je gotovo nemoguće izgraditi, a da se ne raspadne poput kuće od karata.

Kad već spomenuh pojam koji zbog istoimene serije ima i veze s politikom, Pet Shop Boys iznova oduševljavaju pronicljivim poimanjem i sažimanjem trenutka u kojem stvaraju. Kako osobnog u kojem Tennant, koji je oduvijek izgledao kao da promatra plesače na podiju, umjesto da im se pridruži s obzirom da je s Loweom kreirao klasike dance-popa, sada otvoreno pjeva “kako ne želi ići van plesati” jer to je ipak stvar prošlosti, tako do političkog poput stihova “Livada u Oxfordu na kojoj si sjedio pod suncem/To su bili dani kad si počinjao/Ispaljivao verbalnu paljbu poput mitraljeza/U očekivanju da postaneš broj jedan/Dijete sunca, vođa ljudi”. Zanimljivo, pjesma iz koje su izvučeni ovi stihovi, “Hoping For A Miracle” nije o Borisu Johnsonu nego o Tonyju Blairu, što ukazuje koliko su Pet Shop Boys vješti u igri zvanoj “politika plesa” i koliko su male razlike između lidera “ljevice” i “desnice” u posljednjih dvadesetak godina.

Nepobitno, oni su i dalje kul i prava gospoda (electro i plesne) pop glazbe pa bi baš bilo zgodno, nakon sjajnog koncerta The Chemical Brothersa, ugostiti ih opet u Zagrebu. Ako se to i ne dogodi, nije vam daleko ni bečka dvorana Gasometer u kojoj nastupaju 12. svibnja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:36