INOSLAV BEŠKER

Otvorenje milanske Scale: Pokret otpora naoružan ne puškama i pištoljima, nego operom i baletom

Teatro alla Scala u Milanu
 Mairo Cinquetti/NurPhoto
Spektakularna večer režirana je kao niz filmskih sekvencija sa zvijezdama na setu, među kojima je bio i Plácido Domingo

Teatro alla Scala u Milanu otvorenje svoje ovogodišnje operne sezone u ponedjeljak navečer predstavilo je u kolažu opernih i baletnih prizora kojima je ideja vodilja bila umjetnički otpor nasilju kao paralela otporu pandemiji covida-19.

Umjesto uobičajene operne predstave koja otvara sezonu pred upućenom i katkad nemilosrdnom publikom, ponuđena je kavalkada opernih zvijezda, očito motiviranih, jer su gotovo sve interpretacije bile vrhunske, nije se obrukao ni 79-godišnji Plácido Domingo, sklonjen u nišu baritonskog faha za koji ipak nije krojen, ali je tako u svoju zavidnu kolekciju upisao jubilarno deseto otvaranje Scaline sezone.

Rafali koronavirusa koji je učinio od Milana, financijskog srca Italije, najzaraženije mjesto u toj državi, ponovno opustjeli velegrad, nisu ipak spriječili da operna sezona, kao i uvijek od 1921., započne 7. prosinca, na dan sv. Ambrozija, crkvenog naučitelja i milanskog biskupa. U prošlih sto godina ambrozijanska inauguracija izostala je samo potkraj drugoga svjetskog rata, kad je zdanje sa savršenom akustikom, izgrađeno 1778. po projektu Giuseppea Piermarinija, bilo srušeno savezničkim bombama (pa obnovljeno kakvo je i bilo, u rekordnom roku, po izvornim nacrtima).

Operna kuća je u Milanu, naime, svojevrsna građanska katedrala. Kad je 1776. požar progutao Kraljevsko vojvodsko kazalište, milanski građani izmolili su od carice Marije Tereze dopuštenje da izgrade još veće i ljepše. Da bi se taj hram umjetnosti imao gdje sagraditi, žrtvovan je hram religije, gotička crkva svete Marije alla Scala, od koje je ostao samo taj atribut, utkan u ime glasovita zdanja.

Otvorenje sezone o danu sv. Ambrozija (a prethodnih stoljeća o početku karnevala) bilo je milanski "crveni tepih", gdje se izlagalo ukus i moć, ritual kojemu su se povinovali i vladari i na koji su u prvim godinama od 1968. nasrtali studentski prosvjednici, gađajući jajima krzna i toalete. Ali to ipak nije bila sva publika Scale. Naprotiv, u nju su redovito i nezaustavljivo navraćali građani svih slojeva, a Loggione, galerija uvrh Kraljevske lože, vazda funkcionira kao proleterska enklava, kamo smo - kao i u Staatsoperu i drugdje - svraćali kao studenti, plaćajući malo zahvaljujući indeksu, ali davali mnogo zahvaljujući entuzijazmu.

Nije dopušteno da to sve bude ugašeno radi pošasti, jer bi to značilo prepustiti poprište neprijatelju. A u nas na Mediteranu geslo je "krepat, ma ne molat": bunt kao dišpet.

Davide Livermore je baš na tome sazdao ideju buntovnog spektakla. U početku, u praznoj i mračnoj Scali samo je jedna podvornica, koji čisti poput crkvenjaka u Tosci pa, potresena uspomenama na nekadašnja slavlja, pjevuši državnu himnu… Na te kajde - koje bi morale simbolizirati zajedničke građanske vrijednosti nacije - uključena su svjetla da ugledamo orkestar na pozornici, lože u kojima se ukazuju zboristice i zboristi, a i raznovrsno tehničko osoblje Scale, strojari, krojačice, scenski radnici, svi pozvani i svrstani u obranu svoje kuće pred nevidljivim, a nerijetko smrtonosnim osvajačem, svi ujedinjeni u prihvaćanju i pjevanju himne.

Tako je pandemija predočena kao rat, a milanska Scala kao pokret otpora naoružan ne puškama i pištoljima, nego operom i baletom. Glumac Massimo Popolizio kazao je ogled Ingmara Bergmana o razlogu i biti kazališta, a troje glumaca je riječima Ezija Bossa opetovalo da je orkestar poprište demokracije gdje svatko mora svirati skladno da bi svi svirali skladno. Partitura je metafora Ustava, poručuje tako Livermore, nudeći kazalište kao ideal kaotične Italije.

Iako prvi put od proglašenja Republike nije bilo njezina Predsjednika u Kraljevskoj loži, pod taktirkom Riccarda Chaillyja (s maskom na licu) započela je večer, režirana kao niz filmskih sekvencija sa zvijezdama na setu. Prva je bila mračan preludij Rigoletta, Verdijeve prijelomne glazbene drame po djelu slobodara Victora Hugoa, koja se jedva probila kroz nožice cenzure, Na ekranu iza solista nije uzmanjkao ni Fellinijev Amarcord, a ni dokumentarni film koncerta u netom obnovljenoj Scali u svibnju 1946. pod ravnanjem povratnika antifašista Toscaninija uz finale Rossinijeva Wilhelma Tella, ustanika protiv okupatora Gesslera. Početak u tmurnom, tmastom Verdijevu akordu u dis-molu, finale u Rossinijevu jasnome, optimističnome C-duru.

Između njih se svrstalo 15 ulomaka, tri sata glazbene scene uokvirene filmom, kao simbola slobodarskog sklada protiv zaraze kao okupatora.

Predstava je nazvana po Danteovu citatu pri izlazu iz Pakla: … a riveder le stelle, ponovno ugledati zvijezde, jer one su ipak bile protagonisti te neuobičajene inauguralne večeri: sopranistice Lisette Oropesa, Kristine Opolais, Rosa Feola, Aleksandra Kurzak, Eleonora Buratto, Camilla Nylund, Sonja Jončeva i Marina Rebeka, mezzosopranistice Elīna Garanča i Marianne Crebassa, tenori Juan Diego Flórez, Francesco Meli, Andreas Schager, Benjamin Bernheim, Vittorio Grigolo, Piotr Beczała i Roberto Alagna, baritoni Luca Salsi, George Petean, Carlos Alvárez, Ludovic Tézier, basovi Ildar Abdrazakov i Mirco Palazzi…

A toalete, koje su toliko iritirale nekadašnje šezdesetosmaše? Foyer nije bio pista za oprave i smokinge, ali su Armani, Dolce & Gabbana, Valentino i drugi odjenuli 24 zvijezde. Eto, tako je Milano odlučio pokazati sebi i svijetu da se ne dâ, u izravnom prijenosu preko interneta, radija, televizije i Eurovizije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 10:49