Kad je kao dječak prvi put ugledao klavijature kod prijatelja, Zvjezdan Ružić imao je samo nekoliko godina, ali već je znao da je pronašao ono čime se želi baviti. Budući da si obitelj tada nije mogla priuštiti klavir, glazbeni je put započeo na majčinoj harmonici, instrumentu koji će obilježiti njegove prve nastupe, ali i ostaviti trag u njegovu kasnijem stvaralaštvu. Već s deset godina svirao je turistima na izletničkom brodu u Opatiji, dok su njegovi vršnjaci ljetne dane provodili na plaži. Zarađeni novac ulagao je u glazbeno obrazovanje, a san o tome da postane pijanist postupno je prerastao u odluku zbog koje je bio spreman promijeniti dotadašnji život.
Upravo se toj osobnoj dimenziji stvaranja Ružić vraća projektom "Playlista mog djetinjstva", s kojim 22. listopada nastupa u zagrebačkom Boogaloou, u pratnji zbora Izvor. Glazbenik poznate melodije ne izvodi samo kao posvetu prošlim vremenima, nego kroz njih otvara prostor za osobne uspomene i emocije koje svatko nosi sa sobom. S pijanistom smo razgovarali o nadolazećem koncertu, glazbi i stvaralačkom putu.
Pjesme uz koje je odrastao
"Već dugo sam imao ideju napraviti projekt u kojem bih na svoj način obradio pjesme uz koje sam odrastao. No, tek sam prošle godine osjetio da je došao trenutak da to ostvarim u punom potencijalu, u punoj dimenziji, uz sva iskustva koja sam u životu stekao. Tako je nastala ‘Playlista mog djetinjstva‘. Naravno da mi je uvijek cilj kroz glazbu ostvariti svoj zvuk. Bilo da sviram autorsku skladbu s albuma ‘A Storm in a Teacup‘ ili pjesmu s ‘Playliste mog djetinjstva‘, svakoj skladbi pristupam kao da stvaram novo djelo. Za razliku od ‘A Storm in a Teacup‘, gdje predstavljam one najdublje slojeve svoje duše, ovdje je riječ o drugoj strani mene, koju su dosad možda bolje poznavali moji prijatelji, bližnji i suradnici. Vrlo sam opušten, dječački razigran, jako pozitivan, uvijek raspoložen za smijeh i druženje", priznaje nam pijanist.
Godinama je u svom stanu organizirao palačinka partyje. Okupio bi ekipu i pozvao nekoliko glazbenika s kojima se i privatno družio, pa bi pjevali uz klavir i gitaru. Na tim je partyjima često bio i njegov dragi prijatelj Neno Belan, pa bi njih dvojica zajedno pjevali i svirali. On bi, naravno, ispekao palačinke i tako bi se družili do kasno u noć. Redovito bi ih potjerali jer bi susjedi u neko doba noći nazvali policiju. Sve se to događalo u Nodilovoj 16.
"Iz te spontane ideje, možda i iz moje želje za old school životom, za vrijednostima koje su puno bliže mom odrastanju, a puno dalje od ekrana, svajpanja, Tindera i ostalih aplikacija, nastala je želja da tu svoju palačinka party rutinu pretvorim u nešto ozbiljnije. Jedino što na koncertima još ne radimo palačinke, jer ne bih stigao. Ali možda jednoga dana i to uspijem, to bi za mene bilo potpuno ostvarenje autentičnosti cijele ove priče", priča pijanist.
Na repertoaru za nadolazeći koncert našle su se i pjesme Bijelog dugmeta, Indexa, EKV-a, Stublića i brojnih drugih izvođača koji su obilježili generacije. Kako nam govori Ružić, to su pjesme koje su s njime bile u ranoj fazi odrastanja i kroz cijeli pubertet.
"Od jedanaeste godine imao sam svoj gaža bend, zvao se Brzi vlak, a ja sam bio šef benda, pa sam i birao pjesme. Svaka od tih pjesama za mene nosi posebnu uspomenu. Možda ne vežem baš svaku uz neki događaj, ali svaka mi budi slike iz djetinjstva. Ipak, postoji jedna za koju se točno sjećam trenutka, gdje sam bio u kući i koje je doba dana bilo. Imao sam četrnaest ili petnaest godina i prvi sam se put zaljubio do ušiju, u curu koja se zvala Nina. Cijelo sam se to ljeto vozikao motorom po njezinu kvartu samo da je jednom uspijem sresti i da počnemo razgovarati, onako baš holivudski romantično. Na kraju ljeta taj se susret napokon dogodio i stvorila se neka kemija. Međutim, nekoliko dana kasnije ostavila me zbog mog susjeda Radovana. Za mene je to bio vrlo tragičan, dramatičan trenutak. Došao sam doma i sjećam se da sam na repeat puštao ‘Pristao sam, bit ću sve što hoće‘. Kasnije je to isto napravila i Radovanu, pa smo zajedno tugovali", prisjeća se Ružić.
Filmski zvuk
Inače je tijekom cijelog djetinjstva najviše bio vezan uz Bijelo dugme i puno ih je slušao, pa je na repertoaru nekoliko njihovih skladbi, od "Pristao sam, bit ću sve što hoće", preko "Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš", do "Lošeg vina" i "Bitanga i princeza". No, tu je još puno drugih pjesama, Balaševićeva "O, kako tužnih ljubavi ima", Bajagina "Život je nekad siv, nekad žut", "O jednoj mladosti" Josipe Lisac, "Ponoćna zvona" Nene Belana.
"U ‘Playlisti‘ sam spojio koncertni klavir, koji vodi cijelu priču, s pratećim bendom koji daje onaj filmski zvuk, te suradnju sa zborovima iz svake regije. Sve je skupa zamišljeno kao reminiscencija na djetinjstvo. Dakle, to nije obrada od početka do kraja, u stilu ‘svi pjevaju, urlaju i idu doma pijani‘, nego želja da to ipak bude umjetnički, onako negdje između filmske i pop-rock glazbe. Puno energije, ali i puno emocije i dubine. Nekad temu iznosi klavir, a zbor se pojavi samo u refrenu ili u dijelovima strofe. Nekad temu vodi saksofon, nekad zbor, a klavir je u podlozi kao tekstura. Pravila nema. Jedino je važno da to bude poseban, umjetnički vrijedan doživljaj i da publici prenesem sve boje svoje duše. Jer, sviram li autorsku glazbu s ‘A Storm in a Teacup‘ ili ‘Playlistu‘, uvijek mi je presudno samo jedno: da u te kompozicije, i na kraju krajeva publici u dvorani, mogu dati cijelog sebe. Bez toga bi sve bila samo obična gaža, a to nije moj put", otkriva nam.
Za razliku od koncerta u Tvornici kulture, ovoga puta u Boogaloo stiže s Porinom ovjenčanim zagrebačkim zborom Izvor, s kojim ostvaruje suradnju kojoj se neopisivo veseli. Već su imali prvu probu i, kaže, zvuče famozno. Toliko je energije, sve pršti od pozitive i svi su jako uzbuđeni. Novost je i to što je na popisu puno novih pjesama, pa će publika koja je bila u Tvornici kulture doživjeti gotovo deset novih pjesama. Djetinjstvo je ipak trajalo mnogo godina, pa tih pjesama ima dovoljno da uvijek bude zabavno i njemu, i glazbenicima u bendu, i zborovima, a publici svježe i novo.
"U Tvornici kulture poseban gost večeri bio je Željko Bebek. I za Boogaloo pripremam posebne goste iznenađenja, ali njih će publika, pa čak i svi moji suradnici, osim menadžmenta koji jedini zna o kome je riječ, otkriti tek te večeri u dvorani. Meni je važno da to bude samo šlag na torti, nikakvi ekstra bodovi za privlačenje publike, nego čista želja da se večer dodatno uljepša. Tu nema matematike ni kalkulacija, to mora biti čista esencija, onako kako i treba biti", priča glazbenik.
Vremeplov
Vjeruje da nas svaka pjesma vraća u neki trenutak života, bilo da je riječ o zaljubljenosti, razočaranju ili neostvarenoj ljubavi. Upravo je zato njegova "Playlista" svojevrsni vremeplov u emocije koje s godinama pomalo zaboravljamo. Dok nas život nosi kroz nove izazove i razočaranja, poznati stihovi vraćaju nas u vlastitu prošlost. Tako ga Balaševićeva pjesma "O, kako tužnih ljubavi ima" podsjeća na patnju zbog jedne djevojke, dok će netko drugi u njoj prepoznati vlastitu neostvarenu ljubav. Upravo je u tome, smatra, najveća čar "Playliste".
"A Storm in a Teacup" - koncert nakon kojeg se ne izlazi isti
"Hoće li neka pjesma u odrasloj dobi dobiti potpuno novo značenje, iskreno, ne znam, time se ne bavim. Meni je to više želja za vremeplovom, da se podsjetimo boja svoje duše koje putem zaboravimo. A hoće li netko to ponijeti doma i od toga napraviti nešto novo, možda se javiti osobi koju je u životu izgubio ili zaboravio, ili vratiti neku staru naviku, to je već na pojedincima. Evo, ja sam se zbog ‘Playliste mog djetinjstva‘ ponovno počeo brijati žiletom, potpuno slučajno i spontano. Promišljanje o djetinjstvu vratilo mi je sjećanje na pjenu za brijanje. Godinama sam koristio one mašinice, a sad opet imam pjenu i brijač sa žiletima. Takve sitnice nisu ništa posebno, ali meni ti detalji dodatno uljepšavaju sliku svega što je bilo. Svatko će imati neke svoje. Svaki put kad izvodim ‘Playlistu‘ prisjetim se nekih slika iz mladosti koje sam možda zaboravio, i to mi je najljepše. Vjerujem da je tako i publici i mojim suradnicima. Posebna je to atmosfera na pozornici i na probama. Mislim da svi tada odlepršamo u neke najčišće verzije sebe, koje ne bismo smjeli zaboraviti, ili bismo barem trebali pokušati ne zaboraviti", otkriva nam Ružić.
Razdoblje tišine
Ružić je gotovo tri godine prolazio kroz razdoblje tišine koje opisuje kao unutarnju oluju, obilježenu previranjima i gubitkom smjera. Trebala mu je promjena, no odgovore koje je tražio nije pronalazio. Zato se odlučio preseliti u London, grad koji mu je pružio priliku za novi početak. Ondje se morao predstaviti od nule, objasniti tko je i što želi, a upravo mu je taj proces postupno pomogao da pronađe odgovore koje je tražio.
"Taj grad, koji neopisivo volim i nosim u srcu, pokazao mi je koliko se svijet brzo kreće i koliko je irelevantno što će netko reći, a što neće. Imaš samo taj jedan kratak period na ovoj planeti. Možeš li biti potpuno svoj i slijediti srce, koliko god to okolini bilo čudno ili nerazumljivo? Netko će te proglasiti ludim, netko čudnim, netko kakvim god, ali sve dok slijediš sebe, to je pravi put, pa makar ga nitko ne razumio. Upravo se u toj spoznaji slobode, potpune slobode, ne one prividne o kojoj se piše u časopisima i priručnicima o mindfulnessu, nego one stvarne, kad kažeš: ‘Sad idem do kraja, pa makar mi se cijeli svijet rugao, podnijet ću i to, jer to sam ja‘, trebao otvoriti taj kanal, portal s neba, da bi došla ova glazba. Glazba koja mi je stigla kao dar i koja je sada zapisana u 33 skladbe na albumu ‘A Storm in a Teacup‘", opisuje Ružić.
Priznaje da je dugo odgađao trenutak u kojem će vlastita iskustva u potpunosti pretočiti u glazbu. Dosad je skladao o ljubavima, patnjama i drugim životnim temama, no "A Storm in a Teacup" za njega je bio drukčiji proces. Glazbu za sve 33 skladbe doživio je kao dar od Boga, a album je stvarao prepuštajući se glazbi, bez pravila i očekivanja, kao da je riječ o posljednjem što ima dati od sebe. Upravo je tada, kaže, shvatio da još nikada nije dao baš sve što ima, zbog čega ovaj album smatra posebnim.
"Kad smo ga snimili u vrhunskom londonskom studiju i producirali u Los Angelesu, sa svjetski poznatim studijima i vrhunskim suradnicima, sve po svjetskim standardima, shvatio sam da nemam potrebu izdati taj album. Tek sam mjesecima kasnije povezao da je razlog bio taj što je ovo moja vrlo intimna priča i nije mi bilo svejedno ogoliti je pred svijetom. Nisam imao hrabrosti pričati između skladbi kao dotad, kad bih prepričavao zgode o nekoj curi za kojom sam žudio. Sada su se odjednom na ekranu našli intimni tekstovi koji uvode u svaku skladbu. Ni danas ih ne bih mogao izgovoriti pred ljudima, preintimni su mi, ali ne bojim se kad su na ekranu i ne bojim se to puštati. Kao što sam rekao, nekome ću biti lud, nekome čudan, ali onim pravim ljudima, koji me prepoznaju i rezoniraju s mojom glazbom, bit ću upravo takav kakav jesam, savršen za njih i za njihovu dušu", iskreno govori glazbenik.
Iskrenost i ogoljenost
Najviše ga veseli publika koja je u njegovoj glazbi prepoznala iskrenost i ogoljenost, ljudi koji nose vlastite unutarnje oluje i s njim dijele emocije na koncertima. Dok oni u njegovim pjesmama pronalaze poruke, odgovore i snagu za dalje, i sam nakon nastupa dobiva brojne poruke podrške. Upravo tu uzajamnu razmjenu ljubavi smatra najvrjednijim dijelom svojeg glazbenog puta.
"Puno se toga promijenilo u mom životu i stvaralaštvu. Nekoć sam stvarao jazz, danas radim takozvanu filmsku glazbu, spoj klasične glazbe s elementima filmske. Tada sam imao potpuno drukčiji izričaj i drukčiju publiku, a danas opet drukčiji izričaj i drukčiju publiku. I to je sve prirodno. Dio publike se mijenja, dio ostaje i putuje s tobom. Važno je da je vibracija, melodija moje duše prenesena u note, neovisno o tome kako će se taj stil zvati i u koju bi me ladicu netko trebao strpati. Uopće mi je glupo da se moram trpati u neki žanr. To je moja glazba, onako kako mi svira u glavi i kako je prenosim svijetu. To mi je najvažnije, i da budem iskren, nefiltriran, nepromišljen, naivan, pa makar primio još petsto ili milijun udaraca. Neću odustati od svog puta jer je to moj put. Sve ostalo bio bi kompromis, a onda to više ne bi bila istina. Tada bih mogao raditi nešto drugo u životu, jer kada je glazba u pitanju, lažno me ne zanima", objašnjava nam.
Osvrćući se na skladbe koje stvara od 2015. godine, danas ga posebno veseli što je kroz sve te godine ostao autentičan i vjeran sebi. Sve što ga je u određenom trenutku mučilo prenosio je u glazbu, a što je dublje ulazio u sebe, to su skladbe postajale ogoljenije. S vremenom je počeo bolje razumijevati i povezivati emocije koje su stajale iza pojedinih pjesama. Glazba je, kaže, njegov način izražavanja, a inspiraciju pronalazi isključivo u vlastitim životnim iskustvima. Ne sklada pjesme pa im naknadno traži značenje, nego iz stvarnih situacija i emocija nastaju i glazba i njihove priče.
"Postoji jedna anegdota. Čovjek je došao u dućan s ručno izrađenim kaputima i htio je kupiti tri ista. Onda je shvatio da ne postoje tri ista. Svi su bili vrlo slični, ali nijedan isti. U kaputu je pronašao cedulju na kojoj je pisalo: ‘Oprostite na razlikama među kaputima, one su odraz naše autentičnosti i ručnog rada‘. Upravo tako i ja živim. Imam pogreške, krive odluke, krive procjene, znam pogriješiti pa toga budem svjestan tek kasnije. Ali veseli me što se nikad nisam bojao izraziti ili donijeti te odluke. Nikad nisam kočio iz straha, nego sam uvijek slijedio svoje srce i svoju dušu. To je odraz moje autentičnosti, to nosi moja glazba od prvog albuma do danas i jedino ću tako i skladati. Sve drugo bila bi proizvodnja na traci, a toga je ionako previše oko nas, u svim sferama i djelatnostima. Bljeskovi su prolazni, a ono pravo i stvarno ostaje zapisano za sva vremena", priča Ružić.
Trnovit put
Odmalena je znao da je glazba njegov životni poziv, iako je putem povremeno gubio vjeru u sebe. Nije odrastao uz klavir i privatne satove, nego uz majčinu harmoniku, boreći se da zaradi za vlastitu klavijaturu i poduke iz klavira. Zbog obiteljskih okolnosti njegov je glazbeni put bio trnovit, no unatoč preprekama nije odustao od onoga što je oduvijek znao da želi.
"Kad sada sagledam, možda je to bilo baš u petnaestoj godini, kada me profesorica u srednjoj školi prijavila na natjecanje Europa u školi, a da me nije ni pitala. Jednostavno me prijavila i rekla da moram skladati svoju kompoziciju i predati je u roku od petnaestak, dvadeset dana. Tada sam skladao skladbu u nekom crossover stilu i osvojio prvo mjesto u državi. Shvatio sam da su drugo i treće mjesto osvojili pijanisti iz glazbene škole, oni u frakovima iz Zagreba, a ja sam došao kao klinac s ceste, bez ikakve posebne klavirske tehnike. Govorili su mi: ‘Wow, kako sviraš!‘. Tada sam se odlučio do kraja predati učenju i krenuti od nule. Učiti klavir, lijevu i desnu ruku, čitanje nota, baš onako da mogu postati klasični pijanist", prisjeća se Ružić.
Sa sedamnaest godina donio je odluku koja mu je promijenila život - ispisao se iz redovne srednje škole, prebacio u večernju i sve stavio na kocku kako bi ostvario svoj glazbeni san. Bio je to velik rizik, a put su obilježili brojni izazovi i prepreke. No, danas smatra da se sve na kraju posložilo onako kako je trebalo.
Iza njega je pet osvojenih Porina i šest nagrada Status za najboljeg jazz pijanista u Hrvatskoj, no najveća mu je nagrada oduvijek bila ostvariti ono što je sam zamislio. Taj se prioritet nije promijenio ni danas. Ipak, u dvadesetima mu je jako važno bilo i mišljenje struke. Dugo ga je opterećivala potreba da ga kolege priznaju i odobre ono što radi.
"Nagrade dođu i odu. Dobiješ nagradu, staviš je na policu, a drugi dan ti ništa ne znači ako ta glazba nije živa, ako je podijeljena samo s nekom komisijom, kojoj se može svidjeti zato što zajedno pijete kavu, zajedno muzicirate, iz sto drugih razloga ili zato što stilski spada u neku poznatu ladicu. Imam ih na polici i lijepo mi je imati ih kao uspomenu na trenutke kad sam se sinkronizirao sa strukom. Ali ne bih ništa radio samo zato da se sinkroniziram sa strukom. Ako struka jednom ponovno prepozna moj rad, bit će mi drago primiti nagradu. A ako ne prepozna, i to je u redu, jer i oni su samo ljudi. Zato danas biram ovim redom: najprije sebe, zatim publiku, a tek onda struku", priznaje nam glazbenik.
Osoba izvan pozornice
Kad se ugase reflektori i zatvori klavir, najviše ga opuštaju vožnja biciklom, šetnje i planinarenje na Sljeme, do Puntijarke, najčešće uz slušalice i podcaste koji ga potiču na razmišljanje o svijetu i sebi. Voli i wellness, plivanje te grupne kružne treninge, dok su mu knjige još jedna od strasti, iako je posljednjih mjeseci zbog brojnih obveza uspio pročitati tek dvije.
"O glazbi uvijek razmišljam, uvijek mi je na pameti. Ona mi je kao supruga, ljubavnica, muza, ona mi je sve i njoj posvećujem dane i noći. Glazba me okupira, kroz note i kroz glazbu živim i dišem, ona je nezaobilazna u svemu tome. Volim i druženja. Skijanje zimi obožavam, a ljeti, naravno, more. Mogao bih sad nabrajati do prekosutra. Hedonist sam, volim život, volim živjeti. Volim osjećaj da se krećem, da ne stojim na mjestu, da se borim, koliko god mi nekad bilo teško ili kakav god period bio. Volim taj osjećaj da nisam odustao i da se nisam predao strahovima, iako ih, naravno, imam kao i svi. Volim se na kraju dana osjećati kao da idem leći s pobjedom više. To su one mikropobjede koje svijet ne vidi, ali jedino one se zapravo broje. Važno je putovanje, a odredište ionako ne određujemo mi, nego onaj gore", otkriva Ružić.
Nakon koncerta "A Storm in a Teacup" volio bi da publika ponovno pronađe dio sebe koji je možda putem zaboravila ili potisnula. Nada se da će joj njegova glazba donijeti novu nadu, vjeru u sebe i vlastiti životni put, možda ju čak podsjetiti na neki davno zaboravljeni san. Album doživljava kao najogoljenije i najintimnije što je dosad podijelio sa svijetom.
"Kod ‘Playliste mog djetinjstva‘ volio bih da publika ponese djelić djetinjstva, osvježene priče iz svojih starih dnevnika, prve ljubavi, prva zaljubljivanja, prve partyje. Da to bude čista lakoća i zabava, vremeplov u neka prošla vremena, u dane onih najčišćih snova, bez ograničenja i bez strahova, kad smo mogli sve što smo htjeli. I želim i sebi i njima da nakon ‘Playliste‘ svi skupa ponesemo pokoji san više i da odložimo pokoji strah ili razočaranje koje smo putem skupili. Da pokušamo biti još malo više klinci u ovom vremenu koje nas tjera da budemo strogi, oštri i u strahu, a sve nas to zapravo samo udaljava od najčišće esencije naših duša i naše prave misije na ovom planetu: da živimo život, a ne da živimo u strahu, u krletkama u vlastitim glavama. Kad sagledam na kraju priče, sve je to zapravo isprepleteno. S oba koncerta volio bih da publika ponese slobodu i vjeru u sebe, vjeru u život, radost i razigranost. Da si dopuste sanjati i nadati se, makar ih cijeli svijet gledao kao luđake, da se usude i da ne pristaju na strah, jer i to je samo tuđe mišljenje, a ono je na kraju dana toliko irelevantno", kaže za kraj našeg razgovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....