Odlični Bruno Vlahek i loša izvedba novog djela Srećka Bradića

Posljednji koncert crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije bio je zanimljiv iz dva razloga: Filharmonija je kao solista predstavila mladog i talentiranog hrvatskog pijanista i skladatelja, Brunu Vlaheka, dobitnika nagrade Zagrebačke filharmonije za najboljeg mladog glazbenika 2010. godine, a na programu se našla i praizvedba novog djela Srećka Bradića, Prve simfonije, nastale upravo na narudžbu Filharmonije.

Prvi dio koncerta održanog u petak obilježile su dvije skladbe vrlo ekspresivnog i romantičnog zvuka: uvertira-fantazija „Romeo i Julija“ P. I. Čajkovskog te Rapsodija na Paganinijevu temu S. Rahmanjinova, u kojoj je Vlahek nastupio kao solist. Rumunjski dirigent Ignat Mihnea nije uspio s orkestrom ostvariti snažnu i strastvenu interpretaciju „Romea i Julije“; izvedba koju smo slušali u petak bila je pomalo troma, što je bio slučaj čak i sa slavnom i prepoznatljivom temom ljubavi. Ipak, bilo je i lijepih trenutaka, posebno u furioznijim odsjecima koji su zahtijevali veći angažman orkestra, a koji se na tim mjestima „razbudio“. Bruno Vlahek predstavio se kao pijanist velike tehničke spremnosti i blistavog tona, iako mu je u pojedinim trenucima možda nedostajalo snage, što možemo pripisati i njegovoj mladosti.

Posebno je pamtljiva bila izvedba najpoznatije, osamnaeste varijacije, u kojoj su orkestar i solist ostvarili najbolju suradnju. Drugi je dio koncerta započeo praizvedbom Prve simfonije Srećka Bradića, peterostavačnog ostvarenja u kojem se mračna raspoloženja s dozom kontemplativnosti i ponekim predznacima zlokobnosti, smjenjuju s motoričnim, ritmiziranim i užurbanim odsjecima, a kroz teksturu se na trenutke pokušava probiti i liričnost u vidu melodije. Bradićevo je djelo koherentna cjelina; svaki od stavaka ima svoj unutarnji život, a djelo u cjelini odlikuje vrlo dobro postavljen dramatski razvoj.

Sve se to nekako dalo naslutiti iz izvedbe Zagrebačke filharmonije, koja je, nažalost, tek „pročitala“ note što ih je Bradić zapisao. Osim što su djelo izveli od početka do kraja, i to ne bez poteškoća, dirigent i orkestar u interpretativnom smislu nisu ostvarili veći angažman. Postavlja se pitanje čemu narudžbe djela hrvatskih skladatelja, ili novih djela uopće, ako ih se publici neće prezentirati na visokoj izvedbenoj razini? Trebaju li se skladatelji suvremene glazbe danas zadovoljiti samom činjenicom da im je djelo izvedeno, bez obzira o kakvoj se izvedbi radi?

Atmosferu stvorenu nakon izvedbe Bradićeve Simfonije razbila je Prva rumunjska rapsodija Georgea Enescua, pomalo trivijalno djelo, izgrađeno na melodijsko-ritamskim obrascima tradicijske glazbe, a koje je i sam autor opisao kao „tek nekoliko melodija nabacanih bez puno razmišljanja“.