Odlazak Pavla Dešpalja nenadoknadiv je gubitak za glazbu. Bio je jedan od petorice velikih

Veliki gubitak za hrvatsku glazbu. U 87. godini preminuo je skladatelj, dirigent i pedagog, akademik Pavle Dešpalj. Bio je jedan od petorice velikih - Lovro pl. Matačić, Mladen Bašić, Milan Horvat, Nikša Bareza i Pavle Dešpalj koji su oblikovali glazbeni Zagreb 20. stoljeća, što više on i Bareza i prva desetljeća ovog našeg. Danas je još ostao krepki Bareza iz nekoliko dirigentskih generacija koje je i svijet poznavao i poštovao.

Rođen u Blatu u Korčuli, u glazbenoj obitelji oca Šime, smatrao je sam sebe i Zadraninom i Zagrepčaninom. Uz brata Valtera svjetskog violončelista i sestru Maju uglednu violinisticu te njihove potomke među kojima su neki također postali glazbenici, najstariji Pavle u stvaralačkom radu duljim od pola stoljeća ostavio je bezbroj tragova. Diplomirao je u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka od kojeg je mogao mnogo naučiti i o skladateljstvu i o dirigiranju.Komponirati je počeo rano no vrlo brzo dirigentski je štapić prevladao pa je tako od 1962. godine nanizao brojne dužnosti: od šefa - dirigenta tadašnjeg Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Zagreb do iste funkcije u Zagrebačkoj filharmoniji koje je do kraja bio počasni šef- dirigent, do glazbenog ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara, suosnivača Glazbenih večeri u Donatu, osnivača Zadarskog komornog orkestra.... Tri godine bio je glazbeni ravnatelj Simfonijskoga orkestra i opere u Orlandu na Floridi a dugogodišnjom međusobnom ljubavi i za Tokijsku filharmoniju. Uz sve to od 1987 djelovao je i kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Tokijskom nacionalnom sveučilištu. Kao gost ravnao je Londonskom kraljevskom filharmonijom. moskovskim Državnim simfonijskim orkestrom, Pitsburškim simfoničarima i mnogim drugim orkestrima.

U njegovu autorskom opusu ostaju vrlo vrijedne skladbe kao što su tri koncerta za violinu, altsaksofon i violončelo, a među interpretativna dosezima bezbroj izvedbi klasične simfonijske literature u kojoj su se posebno izdvajala djela P.I.Čajkovskog i njegova najdražeg kompozitora Finca Jeana Sibeliusa, a nije mu bila strana ni suvremena glazba. Bio je dirigent fine ruke, duhovnog senzibiliteta i optimistične energije kojeg su svi voljeli. I glazbenici i publika.