ZAGREB - Manje je od tjedan dana do dolaska jednog od najistaknutijih imena koja su mijenjala tok glazbene povijesti, a sami su često ostajali u sjeni onih koji su se napajali njihovim revolucionarnim idejama. Ako je netko zaslužio da se uz njegovo ime veže riječ kultni, onda su to bez ikakve dvojbe The Sonics, bend koji je izvršio nevjerojatno velik utjecaj na brojne velikane poput The Crampsa, Mudhoneya, Brucea Springsteena, Flaming Lipsa, Jacka Whitea, LCD Soundsystema i mnoge, mnoge druge.
Nema dvojbe ni da je sjajna britanska kantautorica Gemma Ray odrastala uz zvukove pionira prljavog i glasnog rock'n'rolla, pa tko bi onda odbio njenu želju da zasvira kao predizvođačica na premijernom hrvatskom koncertu. Sa sedam studijskih albuma iza sebe ova pjevačica i multiinstrumentalistica vješto izbjegava žanrovsko ukalupljivanje, a njena filmskom atmosferom protkana glazba iznimno snažno utjelovljuje mračni pop, blues, surf rock i gothic folk.
Za sobom ima i niz suradnji s velikanima poput Howea Gelba, Alana Vege ili grupe Sparks, a Grinderman i The Jon Spencer Blues Explosion su je odabrali kao pratnju na svojim zadnjim europskim turnejama. Njen glas može se čuti na nizu nezavisnih filmskih ostvarenja, a posebno se ističe njena suradnja s Wimom Wendersom na restauraciji njegovih ranih radova koja je rezultirala posebnim performansom na berlinskom filmskom festivalu 2015. godine. Na Wendersovo inzistiranje Gemma je zajedno s grupom Calexico zasvirala i na zabavi koja je prethodila dodjeli Zlatnog medvjeda.
Kad god se spomenu garažni rock, punk, hard rock ili grunge opći je konsenzus da bi bez jednog imena budućnost navedenih glazbenih pravaca bila i više nego upitna. Još je davne 1960. u Tacomi, gradu smještenom 50 km južno od Seattlea, gitarist Larry Parypa sa svojim srednjoškolskim prijateljima, uz pomoć brata i mame pokrenuo u početku instrumentalne The Sonics, bend koji je rock'n'rollu udahnuo divlju energiju kakva se dotad nije mogla ni zamisliti.
Nakon niza izmjena do sredine šezdesetih ustalila se klasična postava The Sonicsa koju su činili Gerry Roslie na klavijaturama i vokalu, Andy Parypa na basu, Larry Parypa na gitari, Rob Lind na saksofonu, usnoj harmonici i vokalima te Bob Bennett za bubnjevima. Ova je petorka u samo godinu dana snimila i objavila dva albuma koja će se desetljećima kasnije vrtjeti na gramofonima mnogih budućih velikana rock glazbe. Ispostavilo se da su i "Here Are The Sonics" objavljen u ožujku 1965. i "Boom", objavljen nepunih godinu dana kasnije, bili uistinu revolucionarna izdanja kojima su The Sonics kao nitko prije njih demonstrirali kako rock'n'roll može biti sirov, divlji i neobuzdan. S glasnim gitarama, vrištećim vokalima i razarajućim bubnjevima snimljenima samo jednim mikrofonom The Sonics su bili, pokazalo se, daleko ispred svog vremena pa iz današnje perspektive nije nimalo začuđujuće što su ovakvi genijalci već godinu dana poslije prestali s radom. Neki su upisali studij, neki prešli u druge bendove, a saksofonist i budući pjevač The Sonicsa Rob Lind je 1967. mobiliziran i kao pilot borbenog aviona odlazi u Vijetnam.
Iako se dobrih 10 godina činilo da će The Sonics ostati dijelom zaboravljene rock'n'roll povijesti, eksplozija punka iznova ih vraća u fokus javnosti, u prvom redu zahvaljujući američkim punk bendovima poput The Cramps ili The Dead Boys, te ih se sve češće navodi kao proto-punk bend i jednu od najvažnijih karika u nastanku ovog glazbenog pokreta. Kad je krajem osamdesetih došlo do bujanja lokalne scene u susjednom Seattleu, The Sonics, ponajviše zahvaljujući Mudhoneyu, iznova postaju zanimljivi glazbenim medijima, a kad ih je Kurt Cobain naveo kao jedan od bitnih utjecaja na Nirvanu, posebno apostrofirajući nevjerojatan zvuk njihovih bubnjeva, ovo se ime proširilo diljem svijeta. Odjednom su ljudi postali svjesni da su The Sonics pjesme čuli u obradama Brucea Springsteena, Flaming Lipsa ili The Crampsa, a ako ne tad desetak godina kasnije mnogi su shvatili čije to ime James Murphy ponavlja četiri puta na samom kraju pjesme "Losing My Edge" njegovih LCD Soundsystema, pjesme kojom je odao počast velikanima glazbe 20. stoljeća.
U vrijeme kad izlazi singl LCD Soundsystema događa se veliki post-punk i garage rock revival u sklopu kojeg ime The Sonics iznova pune novinske retke, budući da ih The White Stripes navode kao jedan od najvećih uzora, no još se jednom prašina oko njih slegla, a da to nije rezultiralo njihovim trajnim okupljanjem. I kad se već činilo da nema nade da ih se vidi s ove strane Atlantika, prije dvije godine, na veliko iznenađenje njihovih sve brojnijih obožavatelja, izlazi sjajan album "This Is The Sonics", kojim između ostalog postaju rekorderi kad je u pitanju vremenski razmak između dva studijska izdanja. U njihovom je slučaju ta pauza iznosila nevjerojatnih 48 godina, no ono što je još važnije je da je u pitanju nevjerojatno svjež i nadahnut album koji je oduševio kritiku diljem svijeta, pa ga je tako rock kritičar Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu proglasio najboljim izdanjem 2015. godine.
Ovo će im biti druga europska turneja kojom promoviraju navedeni album, a u sklopu koje 13. veljače dolaze u zagrebački Vintage Industrial Bar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....